'PROBUDI se, čovječe!' - napisao je na jednom mjestu Sveti Augustin. Buđenje bude teško. Ponekad nevoljko ustajući iz kreveta pitamo se moramo li baš sada i zašto se ne možemo prepustiti snovima gdje smo sigurniji, nego li u svijetu stvarnosti.

Stvarnost možemo shvatiti kao izazovnu, strašnu, zapravo svakakvu, a jednako tako, svatko od nas sukladno iskustvima i trenutnim stanjima reagira na određeni način. Ponekad ne možemo biti odmjereni i pristojni, ili ne? Pristojno, odmjereno ponašanje zapravo bi trebalo biti u popisu prikladnog ponašanja ili ophođenja s  ljudima s kojima komuniciramo, pismeno ili usmeno. Vjerojatnost kako ćemo kad-tad pogriješiti ako smo ugroženi ili se smatramo ugroženima, lišava nas odgovornosti, pogotovo onda kada smatramo reakciju prikladnom osobi i vrsti interakcije, opet, ovisnoj o istoj osobi kojoj se obraćamo.

U pojednostavljenoj formuli: kako ti meni tako ja tebi, što obavezno podrazumijeva sve vrste niskih udaraca. Naša ljudska nesavršenost uvijek nađe izliku takvom ponašanju i upotrebi nešto drugačijeg rječnika. Odnosno, vrlo smo blagi kad želimo zaštititi sebe ili sebi bliske osobe čak i onda kad smo svjesni razmjera pogrešaka i težine upotrijebljenih riječi. Krenuh od stvarnosti. Odnos prema stvarnosti percipiranoj kao crnoj rupi baš zato jer ljude smatramo odgovornima za takav odnos ili viđenje, stoga i možemo uobličiti u niz udaraca onih koji su nam na putu: smetaju nam jer nas pozivaju na reakciju, na buđenje, na kontekstualizaciju potreba i mogućnosti ili nam jednostavno idu na živce jer su njihove navike i razmišljanja drugačiji od naših. Nevjerojatna potreba za ponižavanjem vokabularom (samo)uništenja služi upravo tomu kako bismo nanijeli štetu ljudima koji su nam različiti, a zapravo se vraća poput bumeranga pošiljatelju u neočekivanom vremenu. 

N.K./PLUS

Zlokobna vremena nas se tiču povratnom reakcijom pokušaja razumijevanja, aporija se ne rješava konkretnim rješenjem; pokušaj pronalaženja manje štetnog polučuje manje štetne rezultate. Ne vjerujem kako dobro ne može zamijeniti zlo i ne imati posljedice puno snažnije od očekivanih. Osvrnemo li se malo oko sebe, vidjet ćemo vojsku dobrih ljudi i onih koji žele dobro drugima. Tome pogledu potrebna je hrabrost jer je pesimizam na cijeni. Kad objašnjavamo malom djetetu svijet hoćemo li reći kako je taj svijet užasan i kako treba stalno plakati? Nećemo. Djetetu želimo svijet pokazati u što boljem svjetlu. Ali i to dijete nam svijet čini podnošljivijim, dapače, čak lijepim mjestom vraćajući nas u fantazmagorični svijet djetinjstva. Fantazmagorija djetinjstva je hibridna magija stvarnosti i mašte. Bajke za djecu zato uvijek imaju pouku o dobru koje nužno pobjeđuje zlo. Zlo je stvarnost, ali i stvarnost je u dobru. Ako smo okrenuti dobru i imamo li dobre namjere, budnost nećemo shvatiti kao kaznu, a jezik ćemo zavezati u trenutku velike potrebe za samoostvarenjem verbalnim kažnjavanjem. Mudrost košta. Novac kojim je plaćamo je šutnja. Zato ne čudi što je Sveti Ivan od Križa jednom prilikom napisao: 'Velika je mudrost znati šutjeti ne gledajući na tuđe, ni riječi, ni djela, ni život'.  Jer...zapravo...tko sam ja tko sebe ne opisuje u dvije riječi, a drugima presudi kroz samo jednu?