INTERLIBER je iza nas, ali oni koji su imali mogućnost posjetiti ovaj sajam knjiga mogli su sa zadovoljstvom ustanoviti kako postoje izdanja koja mogu obogatiti ne samo police još jednom knjigom u nizu, nego i našu svijest, naša razmišljanja, produbiti razumijevanje svijeta kojim smo okruženi... Ovako, praznično raspoloženi ovih dana, prisilno usmjereni na osmjehivanje sebi i istom tom svijetu, pogrešno je iz života izbaciti svaku pomisao o ljudskim sudbinama koje sa sobom nose dozu pesimizma potrebnu svakom biću kako bi napredovalo u percepciji života.

Život nije samo blagostanje i mir, nije isključivo lijep i bezbrižan. Bilo bi prilično djetinjasto očekivati isključivo lijepe dane ispunjene srećom. Ne zato jer ne zaslužujemo miran i skladan život, već zato što život nije jedna linija, jednoga puta, jedne sudbine, univerzalna priča. To svi znamo ali smo kolebljivi i nesigurni kad pokušamo zamisliti scenarij vlastitog života. Obično baš taj scenarij izgleda suviše banalno kako bi bio stvaran i upravo stoga iz njega ne bismo ništa naučili o granicama ljudske slobode. Divljenje herojima koji su prošli u životu iskustva zbog kojih napajamo vlastite baterije lampe koja nam se upali svaki put kad pomislimo kako smo jadni i poniženi, nije slučajno niti ga treba shvatiti prema jednostavnom zaključku: hvala Bogu pa nisam ja!

Nikad se ne zna što nas čeka, kakva nesreća nas čeka na putu baš onda kad se divimo ružama života u vlastitom ružičnjaku... Na ove misli me potakla knjiga koju sam opet dobila na dar od drage osobe koja zna kako život jest to: ulazak u vlak na nekom neobilježenom kolosijeku i put koji nosi sa sobom i nepozvane goste i stajanje na nepoznatim stanicama satima do sljedećeg polaska... ne samo mir, ne samo ljubav, ne samo pouzdanje u prihvaćanje križa pod kojim posrćemo... Zahvaljujući Interliberu, dobila sam knjigu koja mi je obogatila život još jednom bitnom spoznajom: čovjek je neobično biće koje može biti inspiracija drugima zato jer je racionalizirao traumu drugoga, ali i svoju involviranost promatrača na poetski način... trauma može izroditi biće koje ne obmanjuje ljude smještajući ružičastu vrpcu na vjetrenjaču - dakako, znam da razumijete na što mislim.

Za ovoga pjesnika kažu kako je jedan od najvećih mađarskih pjesnika 20.stoljeća. Dovoljno je proći ovom knjigom i zaključiti kako je upravo on imao osjećaj lišen samoobmane kojim se veličina pjesnika utvrđuje njegovim prosvjetiteljskim finišem u realizaciji. Pjesnik kao da kaže: osvijestite se jer umiremo, ali pitanje je za što ćemo umrijeti i što je istina? Pjesnik koji je tuđu sudbinu duboko proživljavao i osjećao daleku smrt bliskom, mogao je pisati stihove koji će kasnije i sami najaviti njegovu smrt. On je bio promatrač patnje (na jednom mjestu piše: “uginuće najbjednije crvi isto je kao izlazak sunca.”) i njegovo osjećanje te patnje moglo je postati hrana kojom ćemo nahraniti srce empatijom bez fige u džepu.

Onaj koji s ozbiljnošću sudjeluje u životu drugoga, ne može se fiškalski povući kako bi manje patio. Pilinszky je vrlo ozbiljno gledao na ljude i na svijet i zato je iskustveno proživljavao čak i slike nesreće koje su inspirative bile utoliko što je znao kako one nužno moraju biti podsjetnik na naš osnovni zadatak: povjerenje u moć suosjećanja. Samo onda ćemo moći osjećati ono što nismo iskusili, ali i samo onda ćemo znati kako ono čime raspolažemo kako bismo promijenili stanje mora biti jedan, ali siguran, korak manje u borbi koje nitko nije lišen. Kod ovoga pjesnika mijenjaju se raspoloženja i intenzitet te borbe, no u stihovima je vidljiv odnos prema vjernosti vjeri.

Ipak, niti ona nije stabilna i neovisna od života. Punina života proživljava se u neprestanim krajnostima, a ono što je najtrajnije je taj osjećaj prolaznosti koja ide ruku pod ruku s jednako neprolaznom tugom i melankolijom. Kršćanstvo nije vidljivo u pojednostavljenim verzijama života sa sretnim završetkom... veliki put do tada jedino može ispuniti samoodricanje bez samoobmanjivanja. Pilinszky je to znao. Uostalom, onaj tko i malo zna o životu Krista, zna i kako put spasenja dolazi nakon patnje koja se čini beskrajnom zato jer nije isključivo fizička nego je i pokušaj uništenja duha čovjeka. Rat, logori, smrt, poniženja, uništenja...(Četiri-pet godina imam možda/ svijet u moje doba, / ili-ako hoćete - stvarnost;/ jednom riječju, sve što postoji,/ dva ljeta, ili osamdeset godina, /cipele od sto kila, kaputić od više tona,/ i uglavnom, ono, što preostaje:/ ima točno pet-šest godina. (pjesma Auschwitz)); sve to je dokaz lomljenja fizičke i duhovne snage zato jer svijet slobode gledamo isključivo u odnosu na fizičku moć, najprije, kojom uništavamo fizičke manifestacije moći kultura i civilizacija - fizičko tijelo nečije domovine ali i tijelo pojedinca koji se tako lako sravni sa zemljom ili se njegovo tijelo postepeno uništava kako bi se slomio duh... Oni koji imaju vjere, mogu uočiti čeličnu snagu volje i slobodu koja prebiva u čovjeku čak i kad mu je tijelo zarobljeno...no, čovjek je smrtan...zato svaka spoznaja o životu i smrti postaje apsurdna ako sebe uzima za primjer. Odatle i sve pesimističnija poezija ovoga pjesnika. On je počeo osjećati i sebe osjetno više kako je osjećao blizinu smrti. Ipak, to ne znači kako je imao manje vjere. Dapače, možda se u njegovu dušu uselio strah koji svaki vjernik mora imati pred Bogom...