SVAKE godine 9. studenog svijet se zaustavi na trenutak kako bi se sjetio jedne od najmračnijih noći u povijesti čovječanstva - Kristalne noći. Taj dan se obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Drugim riječima, taj dan označava poziv na prestanak mržnje, odnosno brisanje mržnje prema drugom i drugačijem. Ali kako prestati mrziti, kako obrisati iz sebe mržnju? To se ne može učiniti samo u jednom danu ili noći.

Dakle, te noći 1938. godine nacistički režim u Austriji i Njemačkoj organizirao je masovni progon jednog naroda samo zato što je bio drugačiji. Uništavani su njihovi dućani, spaljivani vjerski objekti, oskvrnjena sveta mjesta, a ljudi odvođeni u koncentracijske logore. Kristalna noć bila je samo početak i najava onoga što će se dogoditi - industrijsko uništavanje ljudi. Ovo nije stara povijest, ovo se sve događalo prije nekoliko desetljeća.

Ova noć bila je sustavno planirana i pripremana. U toj noći najviše se čuo tresak stakla koji nije prestajao, ali je sigurno bio jači zvuk loma ljudskih duša. To nije bilo staklo izloga, to su srca. To su snovi obrtnika, sjećanja obitelji skupljena u malom dućanu, sveti prostori pretvoreni u lomače. Strah susjeda koji je još jučer pozdravljao, a sada okreće pogled. Samo zato što su bili drugi i drugačiji.
Nekoliko desetljeća prošlo je od Kristalne noći. S pravom se pitamo - je li današnji čovjek spreman ponoviti Kristalnu noć? Ovo nije nikakvo pitanje iz udžbenika povijesti. Ovo je samo ogoljeno ogledalo u koje se moramo pogledati svaki dan. A odgovor koji se iz njega ogleda ledi krv u žilama. Da, današnji čovjek je spreman. Čovjek je uvijek spreman.

Ovdje ne mislimo na nekakve druge ljude. Mislimo na nas. Na mene, na tebe. Na našeg susjeda, kolegu, na članove naših obitelji. Na ljude koji inače vole svoju djecu, pomažu starim roditeljima, pomažu drugima. Spremnost na zlo živi u svakom od nas kao onaj najcrnji potencijal. Mehanizmi, odnosno mržnja, isti su, samo su se možda alati promijenili. Mržnja se ne odvija u novinama Goebbelsa, ona cvjeta na društvenim mrežama pa čak i na drugim mjestima, onim stvarnim. Koliko smo puta vidjeli da je netko napisao - svi su oni isti, treba ih sve…, to su gamad…

Često to vidimo samo kao riječi. Ali to nisu samo riječi, to je psihološka priprema da druga i drugačija ljudska bića pretvorimo u metu. Obično na takve riječi ne reagiramo, nego jednostavno prelazimo na drugi post.
I danas nije prestala poslušnost ili odanost vođi. Često ćemo čuti otrcane fraze - volja većine, tradicija, samo slijedimo naš narativ. Ali najgore je ugasiti svoj vlastiti moralni kompas. Bez tog kompasa postajemo jako opasni.

Nama ne trebaju horde nasilnika, s maskama ili bez, da bi se ponovila Kristalna noć. Dovoljna je većina šutljivih. Dovoljni smo mi koji gledamo u mobitele, a mržnja se širi našim ekranima.

Simptomi su nam prisutni - pojedini političari otvoreno se rugaju ljudskom dostojanstvu drugog i drugačijeg i ostanu nekažnjeni, nasilje nad drugima pokušava se opravdavati kao nekakav narodni bijes, a povijesni zločini se poriču ili relativiziraju.

Nada nije da vjerujemo u ljudsku dobrotu. Nada je u tome da prepoznamo vlastiti kapacitet za zlo. Samo kad to prihvatimo možemo se boriti protiv toga. Pogledajmo oko sebe tragove zla. Vidjet ćemo ih u Vukovaru, Jasenovcu, Srebrenici, Auschwitzu, Gazi…

Možda Kristalna noć nije ugašena, ali svatko od nas može ugasiti po jednu iskru tog zla. I nije pitanje - je li čovjek spreman opet? Pravo pitanje je - što ja činim da se to ne bi ponovilo opet? Mrzim li i dalje drugog i drugačijeg?