DOŠLI smo ovdje, a ništa nismo znali. S vremenom učimo i naučimo. Naučili smo pričati. Naučili smo zapamtiti ljude. Naučili smo razlikovati slatko i slano, ljuto i kiselo. Naučili smo slova, brojeve...

I onda smo krenuli u školu. Netko nas je prvi put odveo do učionice. Netko nam je objasnio da se ne trebamo bojati, da ćemo upoznati nove prijatelje i da ćemo svaki dan naučiti nešto novo. Nismo tada znali koliko je ta rečenica velika. 

Nismo znali da škola nije samo mjesto gdje se uče slova, brojevi, povijest, zemljopis i priroda. Škola je jedno od prvih mjesta na kojem dijete počinje shvaćati što je život i kako se živi. 

Tamo prvi put osjeti da neće uvijek biti po njegovom. Tamo uči čekati svoj red, dijeliti, surađivati, izgubiti, pobijediti, pogriješiti i pokušati ponovno. A upravo tu počinje ona važnija priča – odgoj. 

Obrazovanje i odgoj ne mogu jedno bez drugoga. Možemo dijete naučiti riješiti matematički zadatak, ali ga moramo naučiti i što napraviti kada njegov prijatelj taj zadatak ne zna. Možemo ga naučiti pravilno napisati najljepši sastav, ali ga moramo naučiti i da ne ismijava onoga tko se u pisanju još uvijek muči. Možemo mu objasniti kada se dogodio neki povijesni događaj, ali ga moramo naučiti razumjeti čovjeka koji sjedi pokraj njega. 

Nije dovoljno znati. Najvažnije je znati što ćemo s onim što znamo. Danas od škole često očekujemo mnogo. Očekujemo dobre ocjene, rezultate, natjecanja, znanje stranih jezika, informatiku, tehnologiju, pripremu za budućnost. I sve je to važno. Ali ponekad u toj utrci zaboravimo ono najvažnije – da pred nama nisu samo učenici, nego djeca.

Djeca koja imaju svoje strahove, nesigurnosti, pitanja i dane kada im jednostavno nije ni do čega. Djeca koja se međusobno razlikuju. Jedno će dijete bez problema zapamtiti deset stranica iz udžbenika, a drugo će satima pokušavati shvatiti jednu lekciju. Jedno će se javiti prvo, drugo će šutjeti, iako zna odgovor. Jedno će brzo steći prijatelje, drugo će dugo stajati sa strane. Jedno će imati podršku kod kuće, drugo možda neće. 

I zato nije dovoljno pitati samo - koju je ocjenu dobio? Trebali bismo češće pitati - kako mu je? Jer iza svake ocjene nalazi se dijete. Iza petice je dijete koje možda cvjeta od samopouzdanja, ali i dijete koje se boji da će sljedeći put dobiti četvorku. Iza dvojke je dijete koje možda nije učilo, ali je isto tako moguće da mu nešto nije jasno, da ima problem koji ne zna izgovoriti ili da mu jednostavno treba malo više vremena. 

Ocjena može samo pokazati koliko je nešto naučeno. Ne može pokazati koliko je dijete dobro, vrijedno, suosjećajno ili hrabro. A upravo su to stvari koje će mu jednog dana najviše trebati. Petica ne smije nikad biti važnija od djeteta. 

Zato je početak nove školske godine uvijek više od novog rasporeda sati, novih bilježnica i školskih torbi. To je novi početak za djecu, ali i za odrasle. Za roditelje je to prilika da se sjete da njihovo dijete nije projekt koji moraju završiti s najboljim rezultatom. Nije njihova vrijednost sadržana u prosjeku ocjena. Nije svaka četvorka razlog za razočaranje, niti je svaka petica dokaz da je sve u redu. 

Za učitelje je to podsjetnik da će možda upravo njihova riječ ostati u nečijem sjećanju desetljećima. Djeca često zaborave lekciju, datum ili definiciju. Ali rijetko zaborave učitelja zbog kojeg su se osjećali sposobno. I jednako tako rijetko zaborave onoga zbog kojeg su se osjećali manje vrijednima. 

A za sve nas ovo bi trebala biti prilika da se zapitamo što zapravo želimo od djece. Želimo li djecu koja znaju sve odgovore? Ili želimo djecu koja znaju postaviti pravo pitanje? Želimo li djecu koja se boje pogriješiti? Ili djecu koja razumiju da se iz pogreške može nešto naučiti? Želimo li djecu koja će se boriti samo za sebe? Ili djecu koja će znati pružiti ruku drugome?

Škola će ih učiti čitati i pisati. Učit će ih računati, istraživati i zaključivati. Ali život će ih učiti još mnogo toga. A u tome ne mogu sami. 

Odgoj počinje kod kuće, nastavlja se u školi, među prijateljima, na igralištu, u društvu, na internetu. Dijete gleda što govorimo, ali još više gleda što radimo. Uči iz naših reakcija kada pogriješi. Uči iz načina na koji razgovaramo s konobarom, prodavačem, učiteljem, susjedom ili potpunim neznancem. Možemo mu stotinu puta reći da treba biti pristojno. Ali ako ono svaki dan gleda odrasle koji viču, vrijeđaju i ponižavaju druge, puno će više naučiti iz našeg ponašanja nego iz naših riječi.

Zato odgoj djece nije samo posao roditelja. Nije samo posao škole. To je odgovornost svih nas. Jer jednog dana ta djeca neće biti djeca. Oni će biti liječnici, učitelji, vozači, radnici, roditelji, susjedi, prijatelji. Bit će ljudi s kojima ćemo živjeti. I možda je upravo to najbolja mjera našeg obrazovanja. Ne koliko su znali kada su izašli iz škole, nego kakvi su ljudi postali. 

A sve počinje sada. Novom školskom godinom. Novim bilježnicama, novim cipelama, prvim zvonom i onim poznatim osjećajem u trbuhu kada dijete prvi put sjedne u školsku klupu. Još jednom krećemo učiti. Oni će učiti od nas. A i mi bismo, možda, mogli nešto naučiti od njih. Jer svi smo jednom došli ovdje, a ništa nismo znali. I sve što danas znamo, netko nas je morao naučiti.