IVO Goldstein, profesor hrvatske povijesti 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autor niza vrijednih knjiga i publikacija, napisao je novu knjigu intrigantnog naziva Hrvatska 1990.-2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja. Taj ugledni znanstvenik i diplomat u novoj knjizi odgovara na pitanja kakva je situacija u Hrvatskoj danas, zašto je tako i kako izaći iz situacije koju golema većina građana smatra krajnje lošom. A da bi u tomu uspio, kaže, morao je krenuti od osamdesetih pa se detaljno pozabaviti devedesetim godinama, pa tako – sve do današnjice. Telegramov članak o knjizi prenosimo u cijelosti.

"Značajan dio knjige posvećen je prvom predsjedniku Franji Tuđmanu. On je bio vođa, osnivač HDZ-a, utemeljitelj samostalne i neovisne Hrvatske. Njegovih devet i pol godina vladavine bile su godine rata, pobjede, međunarodnog priznanja, i tu sada valja staviti zarez i dodati – "ali!”.

Jer nakon tih pozitivnih postignuća Tuđmanovu vlast karakterizira i niz slabosti i promašaja," istaknuo je na početku razgovora Goldstein te dodao: ”Tuđman nije mario što će se događati unutar granica Hrvatske, nije shvaćao da je njegov politički zadatak boriti se za opći boljitak te da se tomu valja posvetiti".

'Tuđman odgovoran za sve što se danas imamo'

Profesor Goldstein priznaje da su takva njegova stajališta o Franji Tuđmanu djelomice izraz njegovih političkih svjetonazora i stavova. "Kao liberal i demokrat apsolutno se zalažem za stvaranje nacionalnih država, ali uz uvjet da se u njima poštuju vrijednosti liberalne demokracije. I upravo s tih pozicija ocjenjujem ono što se u Hrvatskoj događalo posljednjih trideset godina.”

Goldstein u knjizi analizira kakva je sada recepcija baštine prvog hrvatskog predsjednika, kakav je danas način razmišljanja i funkcioniranja države koja je Tuđmanova politička baština. Zaključio je, pojednostavljeno rečeno, da je Franjo Tuđman odgovoran za sve što se danas imamo. Da bi bio uspješan i objektivan u istraživanju i pisanju Goldstein je morao, ističe, biti oštar kritičar društvene zbilje te bez ikakvih skrupula i strahova postavljati najizravnija i najteža pitanja. Ponajprije zbog toga što su pandemija i potresi, tvrdi, samo razotkrili sve bolesti društva te pokazali da je država preslaba i dezorganizirana da bi se uspješno nosila s posljedicama tih i takvih prirodnih nesreća.

Kako bi ilustrirao moralni rasap te intelektualnu zapuštenost zemlje, Goldstein u knjizi citira rečenicu iz pripovijetke Ive Andrića, Svadba. U njoj Andrić opisuje svadbu ratnog dobitnika i novopečenog bogataša Huse Kokošara. Vremena su teška, vrijednosti su poremećene, pa ”zli vladaju, a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore, a čestiti i mudri umuknu, pravovjerni izgube nadu i pravac u životu”, zaključuje Andrić, a Goldstein ga prenosi.

Goldstein upozorava da istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je oko 70 posto građana nezadovoljno smjerom kojim ide ova zemlja. "No, valja naglasiti da to nije posljedica pandemije i dva katastrofalna potresa. To je prije svega rezultat općeg nezadovoljstva jer ne nalazimo svoj put prema općem društvenom boljitku.”

'Ekonomija je devastirana, industrija uništena'

Za to Goldstein drži odgovornim i promašaje predsjednika Tuđmana, tvrdeći da se posljedice njegove politike osjećaju još i danas. Jedna od njih je i ideja ekonomskog modela u kojemu će 200 obitelji ovladati Hrvatskom. "Premda su neki osporavali da je to Tuđmanov koncept, u realnosti se takva ideja realizirala. Nacionalno bogatstvo, uz Tuđmanov blagoslov, predano je u ruke ljudima koji to ni po čemu nisu zaslužili, osim što su bili partijski podobni. Tuđman je smatrao da će to biti preduvjet gospodarskog procvata, a da će on, preko tih novih bogataša, osim političkih, kontrolirati i gospodarske tokove. Te su privilegirane obitelji i njihovi obiteljski biznisi imali veliki državni poguranac, zbog njih nije bilo tržišnih sloboda u punom smislu riječi niti ravnopravnih uvjeta za poslovanje svih ostalih.”

Taj model, unutar kojeg se događao i niz drugih negativnih procesa, tvrdi Goldstein, završio je katastrofom: ekonomija je potpuno devastirana, uništena je industrija. A da se drugačije radilo, moglo je i bitno drugačije završiti – primjerice, mogle su barem djelomično preživjeti i neke od najvećih kompanija koje su prije devedesetih uspješno poslovale na međunarodnom tržištu.

'Smatrao da je njegova misija završena'

Kao drugi problem Goldstein izdvaja Tuđmanov koncept apsolutizacije vrijednosti nacionalne države. "Naime, HDZ i Tuđman u političkim su se istupima često zaglušujuće bučno pozivali na povijest, ali pogrešno i anakrono shvaćenu. Nakon 1991. stvaranje samostalne države postaje fetiš, uz apoteozu ili vrijednosnu apsolutizaciju tog događaja – obogotvorenje državne ideje. Tuđman je to izražavao sloganom "neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!”.

U mitologiziranoj povijesnoj slici, objašnjava Goldstein, Hrvati su prikazivani kao mali narod koji je zaslužan za europsku civilizaciju, predziđe kršćanstva, a sadašnjost kao trenutak u kojem za svoju povijesnu ulogu napokon dobivaju priznanje za obranu Europe od barbarstva.

"Tuđman je, stvorivši državu, smatrao da je njegova misija završena. Dobro je takvom načinu razmišljanja kontrirao novinar i književnik Ante Tomić, sarkastično ustvrdivši da "država nije tek komad isprane i razderane sintetičke krpe što mlatara na buri na jarbolu na kninskoj tvrđavi. I razmetljiva bijela Crkva Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta”. Da pridodam ono što Tomić nije izričito izrekao – država nije prostor bez sadržaja. Radi se ponajprije o ljudima koji žive u toj državi, a osnovno je da oni žive bolje, sigurnije, mirnije i bogatije. To se, nažalost, u ovih 30 godina u Hrvatskoj nije dogodilo.”

'Mora se znati tko je domaćin, a tko gost'

Goldstein piše kako su Tuđman i njegova okolina zbilju često prosuđivali kroz mutnu prizmu "korisnosti za hrvatsku državu” i hrvatski narod. Što je ta „korisnost" podrazumijevala, procjenjivalo se krajnje arbitrarno. "Tuđman je promovirao ideju o pomirenju sinova i unuka ustaša i partizana, premda ona do devedesetih u hrvatskom društvu nije postojala, a malo tko ju je i želio. Ljudi iz Tuđmanove generacije kojima je to eventualno moglo biti pri srcu, bili su na zalasku. Tu je ideju podržavao i dio emigracije, koji se, nakon što je prespavala razdoblje od 1945. do 1990., djelomično vratio u domovinu te počeo liječiti svoje frustracije iz prošlosti pokušavajući preokrenuti naše razumijevanje povijesti. Što imamo danas? Umjesto pomirenja sinova i unuka ustaša i partizana, na sceni su i dalje pretpolitička pitanja, poput činjenice da se HDZ ne zna na pravi način odrediti prema NDH i njezinoj baštini.”

Goldstein objašnjava kako je kultura sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji u mnogo čemu bila pogrešna, da je puno toga bilo prešućivano, ali se nastojalo osigurati miran suživot različitih naroda i narodnosti, gajiti međusobnu trpeljivost, uvažavati različitosti. Međutim, ta je koncepcija razgrađena pojavom srpskog nacionalističkog pokreta Slobodana Miloševića. Stoga ne čudi da je, po Goldsteinovu mišljenju, Tuđmanovo razdoblje bitno obilježio i njegov odnos prema Srbima.

"Tuđmanova izjava kako je sretan što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka očita je manifestacija šovinizma, ali to je samo jedna od njegovih brojnih neprihvatljivih izjava. Evo još jedne – "svi su u Hrvatskoj ravnopravni, ali se mora znati tko je domaćin, a tko gost”.

Kako je počela opća javna zluradost

U knjizi Goldstein upozorava kako je operacija Oluja pobjedonosno završila uz masovni odlazak Srba, pa se zemljom razlila euforija koju je predvodio Franjo Tuđman osobno. "Definitivno je propala svaka ideja ne samo Velike Srbije, nego i hoće li Srbi uopće mogu igrati onu ulogu koju su igrali u hrvatskoj povijesti: da su zabadali nož u leđa hrvatskom narodu, da su šurovali s talijanskim fašistima; i danas ih prizivali ne bi li dijelili Istru i Dalmaciju između Talijana i Srbije”, izjavio je Tuđmana u Drnišu.

"Srbi su neslavno nestali s ovih prostora, kao da ih nikada nije ni bilo!”, uskliknuo je predsjednik u Kninu, uz oduševljeno klicanje gomile. Ili "još ih ima! Od 22 suca u Karlovcu sedam su Srbi!”, precizno je pobrojio predsjednik Republike, pokazujući da njegov šovinizam nije usmjeren samo protiv onih koji su sudjelovali u petogodišnjoj pobuni protiv Hrvatske, nego i protiv svih Srba, bili oni lojalni Hrvatskoj ili ne.

Te su Tuđmanove izjave, piše Goldstein, označile početak opće javne zluradosti nad odlaskom Srba. Taj odlazak – neki će ga sljedećih godina zvati "egzodusom”, a srpski propagandisti, evidentno pretjerano, čak "genocidom” – prerast će u ključnu prijepornu točku u procesu oslobođenja Hrvatske i prvorazredno političko-povijesno pitanje u mnogim prijeporima u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti idućih godina.

'Sramotan dogovor razmjene stanovništva'

Antisrpski naboj, tvrdi Goldstein, Tuđman nije napustio ni na godišnjicu obilježavanja Oluje, jer je tada konstatirao kako smo "vratili Zvonimirov hrvatski grad u krilo majke domovine Hrvatske, i to onako čist kakav je bio u Zvonimirovo doba," pri čemu – naravno – nije mislio na čistoću kninskih ulica. Goldstein ističe kako ima još izjava koje potvrđuju da je Tuđman tijekom svih svojih predsjedničkih godina imao dosljedno negativan odnos spram Srba. Time je poticao ekstremnu desnicu da manifestira primitivno antisrpstvo koje u njezinu krilu nije oslabilo sve do dana današnjega. Zbog toga je i dogovarao sa Slobodanom Miloševićem sramotnu razmjenu stanovništva.

Među najozbiljnije promašaje Franje Tuđmana Goldstein ubraja uspostavu neliberalne, odnosno iliberalne demokracije.

"Tuđman naprosto nije razumio bit liberalne demokracije. On je dopustio izbore i višestranačje, ali jedina stranka koja mora, može i treba vladati po njemu je bio HDZ. Drugim riječima, HDZ je samo zamijenio Savez komunista. Jedna od najboljih potvrda toj tezi jest da 1995/6. nije priznao pobjedu oporbe na izborima u Zagrebu. I tomu se u HDZ-u nitko nije suprotstavio, nije bilo ni najmanjih disonantnih tonova.”

HDZ je, zaključuje Goldstein, kad su bili u pitanju temeljni principi funkcioniranja društva, uvijek stajao iza Tuđmana, osim 1994. godine, kada su ga, uglavnom zbog politike prema Bosni i Hercegovini, napustili Stjepan Mesić, Josip Manolić i njihovi istomišljenici.

'Tuđmanizam je sinteza našeg XX. stoljeća'

"U intervjuu Novom listu bivši premijer Franjo Gregurić izjavio je ujesen 1995. kako ne može biti gradonačelnik Zagreba netko iz oporbe jer Tuđman često putuje u inozemstvo pa ga ispraća i dočekuje špalir u kojem je po protokolu i gradonačelnik Zagreba. I tada je Gregurić upitao kako bi to izgledalo da se s Tuđmanom rukuje "čovjek koji nije od njegova povjerenja.” Na taj način su se Tuđman i HDZ izrugivali temeljnim postulatima demokracije.”

Goldstein je u knjizi citirao povjesničara Ivu Banca koji je zapisao da je "tuđmanizam sinteza našeg XX stoljeća,” da je "Tuđmanov režim ujedinio sve sastavnice hrvatskog protuliberalizma” te da je to "protuliberalni modernizam u svom bitku.”

Istodobno, piše Goldstein, HDZ je marljivo gradio Tuđmanov kult ličnosti. "Isti dan dobio je devet najviših državnih odlikovanja, širom zemlje postavljeno je osamdesetak njegovih spomenika i poprsja. S druge strane, brzo se potisnulo u zaborav što je na deviznom računu njegove Ankice pronađeno 210.000 njemačkih maraka, ili da je Tuđman za simboličan iznos od 114.000 njemačkih maraka, samo dan prije nego što je Sabor donio zakon o denacionalizaciji, kojom je takva praksa bila onemogućena, otkupio cijelu vilu na 1400 m2 s vrtom u elitnom dijelu Zagreba, gdje je do 1990. imao stanarsko pravo na samo jedan od stanova.”

Slijepa poslušnost vladajućoj stranci

Goldstein je u knjizi Tuđmanovu koncepciju države objasnio akronimom NKKKK. To znači nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam i klerikalizam. To su stupovi, tvrdi Goldstein, na kojima počiva hrvatski društveni i misaoni sustav od Tuđmana do danas. "Nacionalizam neki sarkastično definiraju – to je "mrziti Srbe više negoli je potrebno.” Nažalost i dalje smo svjedoci gnjusnih šovinističkih ispada protiv Srba što izjeda naše društvo iznutra. Iz toga onda proizlazi sumnjičavost i distanca prema Srbima i sve negativno što iz toga proizlazi.”

Što se pak tiče korupcije, Goldstein ističe kako se svakodnevno susrećemo sa skandalima u koje su upleteni najviši dužnosnici države i HDZ-a, dok je kao primjer klijentelizma naveo nedavni slučaj bivšeg šefa zagorskog HDZ-a koji je u nekoj kleti pitao potencijalnog koalicijskog partnera: ”A kaj bi ti štel biti?”

"I tako ti HDZ osigurava da biraš što želiš biti – možeš biti direktor zavoda za prostorno planiranje ili direktor vodovoda. Dakle, u državnom sektoru mnogo je slučajeva da se javnim novcem bogato nagrađuju nesposobnost, nerad i neučinkovitost u zamjenu za slijepu poslušnost vladajućoj stranci.”

Država je jaka na krivim mjestima

Klijentelističke skupine su, kaže Goldstein, "sigurno glasačko tijelo HDZ-a, a čine ih djelomično i borci i invalidi Domovinskog rata, bivši politički zatvorenici, povratnici iz emigracije, kao i drugi koji imaju određenu korist od sistema”. Goldstein također tvrdi da je apsolutno prevelik udjel državnog vlasništva u privredi. "Država je slaba na mjestima gdje bi trebala biti jaka, u pravosuđu, a jaka je ondje gdje bi trebala biti slaba, u neposrednom upletanju u gospodarske tijekove. Jaka država stvara lažni privatni sektor koji siše državni novac – to je HDZ-ova "porobljena država". U engleskom taj pojam, „captured state" ili „state capture", označava stanje sistemske političke korupcije u kojoj privatni interesi znatno utječu na državno odlučivanje. I tu se, naravno, radi o specifičnom klijentelizmu.”

Kao primjer konzervativizma u nas Goldstein navodi mržnju prema homoseksualcima, lobiranje za zabranu abortusa, kao i žestoko protivljenje bilo kojem modernizatorskom konceptu. Pod pojmom klerikalizma Goldstein pak podrazumijeva nastojanja Crkve da se uvuče u sve pore društvenog života.

"To se najbolje vidjelo kad je kardinal Josip Bozanićnedavno zatražio da u Stožer civilne zaštite uđe predstavnik Crkve. Takva nastojanja Kaptola ilustrira i odredba u Vatikanskim ugovorima potpisanima prije gotovo četvrt stoljeća u kojoj stoji kako "u slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih kažnjivih djela predviđenih kaznenim zakonikom sudske vlasti o tome prethodno trebaju obavijestiti mjerodavne crkvene vlasti". Drugim riječima, država se obvezala da će narušiti tajnost istrage i neovisnost svojih institucija. Ne treba trošiti riječi na to da je to protuustavno, ali nitko nije imao snage svih ovih godina da potegne to pitanje.”

Dogovor o podjeli BiH na tri dijela

Goldstein je u knjizi u sloganu NKKKK sublimirao HDZ-ovu političku baštinu za koju tvrdi da je toliko ukorijenjena da je ni dvije oporbene vlade nisu uspjele razbiti. S tim da je, napominje Goldstein, taj koncept nakon 2015. dodatno ojačao.

Značajan dio u knjizi Goldstein je posvetio analizu politike Franje Tuđmana prema BiH. "U Hrvatskoj još uvijek prevladava narativ da Tuđman nije dijelio BiH, što je apsolutna besmislica. Svjedoci tog vremena znaju da je na sve način pokušavao razbiti BiH, no problem je što dolaze nove generacije koje o tomu nemaju pojma.”

Pri tomu kao dokaz, Goldstein u knjizi citira intervju Tuđman od 31. prosinca 1991. u Slobodnoj Dalmaciji. "U njemu je ustvrdio da bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli trajno riješiti tako "da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare” dakle, da Beograd dobije dio BiH, "i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan.” Hrvatski predsjednik procjenjivao je tada da je "u hrvatskom interesu da se taj problem riješi na naravan način”, a taj "naravan način” jest – "način kako je bila riješena Banovina Hrvatska”. Nakon takvih preinaka granica mogao bi ostati „dio 'zemljice Bosne', gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije”. "Time bi”, poentirao je Tuđman, "ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH”. O takvim Tuđmanovim idejama svjedoče u svojim memoarima i njegovi brojni bliski suradnici – Davorin Rudolf, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, Branko Tuđen.

Uostalom, podsjeća Goldstein, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević osnovali su zajedničku komisiju, u kojoj su s hrvatske strane bili Dušan Bilandžić, Josip Šentija i Zvonko Lerotić, koja je imala za cilj podijeliti BiH na tri dijela. Kad su vidjeli kuda to ide, Bilandžić i Šentija su podnijeli ostavke na članstvo.

'Srpska strana ipak najodgovornija'

Premda je poticaj za podjelu BiH, ističe Goldstein, najprije došao iz Banjaluke i Beograda, Tuđman se dao uvući u tu kriminalnu igru. "Štoviše, postao je aktivni sudionik toga plana, a na prvu liniju fronte gurnuo je bosanskohercegovačke Hrvate koji su zbog toga danas najveće žrtve te sulude koalicije.” Goldstein podsjeća kako je i kardinal Franjo Kuharić u svojim dnevnicima potvrdio da je Tuđman neprestano tražio potporu Katoličke crkve u namjeri da podijeli BiH.

"To je bila isključivo ideja Franje Tuđmana, takva namjera prije 1991. nije postojala ni kod najmoćnijih ljudi koji su kasnijih godina radili na tom projektu, poput Gojka Šuška i Mate Bobana. Oni su se samo ukrcali na taj vlak pokušavajući realizirati ideju koja je proizlazila iz Tuđmanovog tobožnjeg realpolitičkog razumijevanja povijesti. Ta je ideja unesrećila stotine tisuća ljudi, dovela je do rata Hrvata i Muslimana, oslabila je obranu od srpskog agresora. U jednom trenutku dovela je do izolacije Hrvatske u međunarodnoj javnosti, čak su nam prijetile sankcije.”

Goldstein ipak smatra kako odgovornost za rat u BiH ne leži samo na Tuđmanu, već je najodgovornija srpska strana, a ni Bošnjaci pri tomu nisu ostali sasvim nevini. "Valja naglasiti kako se Tuđman u BiH nije borio samo protiv Srba već i protiv Muslimana-Bošnjaka. Osim toga u jednom trenutku iskrenosti kazao je kako bošnjačka strana nosi 70 posto odgovornosti za rat, a na hrvatskoj je strani 30 posto krivnje. Postavljam stoga pitanje koliko tih 30 posto iznosi u ljudskim životima i stradalima? I zbog svega toga valja poraditi na tome da dođemo do istine o zbivanjima u BiH.”

Priželjkivanje i forsiranje ratni rasplet

U knjizi Goldstein zastupa tezu kako je Hrvatska bila žrtva agresije te da se rat sa Srbijom nije mogao izbjeći. To potkrepljuje nizom činjenica, između ostaloga i time da su u Beogradu prije dolaska Miloševića na vlast postojale snage koje su zagovarale da Srbija oružjem uredi odnose u Jugoslaviji po svojoj mjeri.

"Moj otac Slavko se u proljeće 1989. kao predsjednik HSLS-a sastao u Beogradu s kremom srpske nacionalističke inteligencije – Kostom Čavoškim, generalom Pavlom Jakšićem, filozofom Ljubomirom Tadićem, književnikom Dobricom Ćosićem, te Milovanom Đilasom i Mihajlom Markovićem. Bilo je to doba kad se SKJ na jugoslavenskoj razini već raspao, pa je moj otac smatrao da bi se o raspletu jugoslavenske krize morali dogovoriti nekomunisti. No, po povratku u Zagreb otac je bio jako utučen. Naime, general Jakšić, koji ga je znao kao dječaka još iz partizana, pred svima mu je kazao da poruči Hrvatima kako su ih Srbi dva puta oslobađali, 1918. i 1945., te da im ne dao Bog da ih moraju i treći puta oslobađati. Ostali su Jakšiću povlađivali, jedino je Đilas bio rezerviran. Zbog toga je moj otac zaključio da će rat, ako će oni tako nastaviti, biti neminovan.”

Profesor Goldstein međutim tvrdi da su i u Hrvatskoj neki krugovi također priželjkivali i forsirali ratni rasplet. S druge strane, hrvatski Srbi nisu trebali posezati za oružjem – Tuđmanova vlast ih nije ni mazila ni pazila, ali je udruživanje sa Srbijom, bosanskohercegovačkim Srbima i JNA bila katastrofalna greška koju su hrvatski Srbi platili samouništenjem.

Posebnu pozornost Goldstein je u knjizi posvetio, kako je istakao, nekolicini paradigmatskih ličnosti koje su obilježile politički život posljednjih godina u Hrvatskoj.

Ljudi koji najbolje ilustriraju stanje u društvu

"Riječ je o različitim osobama koje su se perfektno adaptirale na sustav izokrenutih vrijednosti kakav prevladava u društvu. Primjerice, Željko Reiner je i u profesionalnoj karijeri i u politici postigao sve što je mogao, ali se iz meni teško shvatljivih razloga počeo baviti Bleiburgom, Križnim putem i "žrtvama komunizma” na nepriličan način. Kao visoki državni dužnosnik dao je o tim povijesnim događajima nekoliko neistinitih izjava odnosno napravio je više teških gafova revizionističkog karaktera.

Nadalje, na nedopustiv je način napao profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta Đorđa Gardaševića, što možda dobro sjeda u uho krajnje desnice, ali je u liberalnodemokratskom političkom miljeu apsolutno neoprostivo,” napominje Goldstein te dodaje "kako djelovanje rektora Damira Borasa na čelu zagrebačkog sveučilišta pokazuje moralnu katastrofu najveće akademske zajednice u Hrvatskoj, ali i ponajbolje govori o stanju u kojem se danas nalazi Hrvatska. Naime, ako je zagrebačko sveučilište u takvoj situaciji, a ono bi trebalo biti elitna adresa, što se može očekivati od drugih društvenih segmenata?”

Među osobama koje je Goldstein još izdvojio su Zdravko Mamić kojemu ne spori da je vrlo vješt nogometni menadžer te Milan Bandić za kojeg kaže kako se na početku gradonačelničke karijere razlikovao od neefikasnih i bezličnih hadezeovskih gradonačelnika u devedesetima. No, obojica su, kaže, zastranili. Tu je i splitski gradonačelnik Željko Kerum čiji su profesionalni i intelektualni horizonti bitno niži od četvorice koje smo prethodno spomenuli. "Split je nevjerojatan grad u mnogim aspektima, meni iznimno drag. Praktički je opća ocjena da je Kerum za svoga mandata pridonio urušavanju Splita. Ili ipak stoji tvrdnja da građani uvijek imaju vlast kakvu zaslužuju?” Goldstein drži da ova petorica najbolje ilustriraju stanje u društvu koje im je omogućilo da budu relevantne osobe hrvatske političke, medijske i društvene scene.

Doprinos trendovima koji urušavaju državu

Goldstein je u knjizi također zaključio kako današnje uništavanje moderniteta vuče korijene iz devedesetih godina.

"U veljači 1992., prije točno 29 godina, Hrvatska vojska srušila je dinamitom u Kamenskom iznad Požege Spomenik revoluciji ili Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije Vojina Bakića. Ta 30-metarska konstrukcija bila je u to doba najveća apstraktna skulptura u svijetu! Nema sumnje da je to bilo remek-djelo. Gotovo istodobno s tim barbarskim činom, u Gradcu pokraj Neretve, srušen je monumentalni brončani spomenik NOB-u drugog velikog kipara Antuna Augustinčića. Da podsjetim, njegov spomenik Mir stoji pred zgradom UN-a u New Yorku, a prije nekoliko godina hrvatska je vlada financirala njegovu obnovu. Tih je veljačkih dana stotinama kilometara daleko, u Gospiću, srušen spomenik Nikoli Tesli također velikog kipara Frane Kršinića. To je pokazatelj kakva je atmosfera vladala u Tuđmanovoj Hrvatskoj, kad ona nije marila što se uništavaju djela svjetske vrijednosti.” Goldstein napominje kako rušitelji Tesle ne samo da "nisu razumjeli koliko je Nikola Tesla važan za hrvatsku znanost i kulturu, nego su poslali u svijet i histeričnu šovinističku poruku da Srbima nije mjesto u Hrvatskoj.”

Doprinos trendovima koji urušavaju državu i društvo dala je, ističe Goldstein, i Crkva. "Postala je vremenom moćan faktor, kojeg se pita i koji odlučuje o svemu i svačemu, a istovremeno smo doživjeli moralni rasap. Nije li to malo nelogično i apsurdno? Ili je ipak logično, jer baš Crkva, ispod pozlate, promovira dvostruki moral, kao i lepezu vrijednosti sažetu u akronimu NKKKK,” zaključuje Goldstein.

Plenković nije uspio modernizirati HDZ

Dio odgovornosti za takvo stanje Goldstein pripisuje i lošim kontrolnim mehanizmima koje je uspostavila Europska unija. "Nakon ulaska u EU više nas nitko nije nadzirao pa je HDZ bez ikakvih problema prestao poštivati europske liberalnodemokratske standarde. Otkako su šatoraši u Savskoj uzviknuli "oba će pasti!” desnica je, u sprezi s vrhom HDZ-a, počela pohod na različite centre moći i odlučivanja te na razne institucije. Godinu-dvije ranije referendumom o braku započela je konzervativna revolucija. Nakon dolaska HDZ-a na vlast marširalo se s uzdignutom desnicom po ulicama tražeći smjenu nepodobne Mirjane Rakić. Na sličan je način, jer nijanse nisu bitne, smijenjen i vrlo uspješni šef HAVC-a Hrvoje Hribar. Desnica je postajala sve radikalnija pa je došlo do urušavanja političke i društvene stabilnosti, a Plenković nije uspio, kako je najavljivao, reformirati i modernizirati HDZ”.

Da stvar bude gora, napominje Goldstein, Hrvatska je istodobno nastavila ekonomski zaostajati. "Premda je prije 31 godinu Hrvatska uz Sloveniju bila najpripremljenija od svih bivših socijalističkih država za tranziciju i za ulazak u tadašnju Europsku uniju, ona je danas na toj tablici s drugog pala na pretposljednje mjesto. Samo je Bugarska iza nas, ali bojim se ni ona ne zadugo, jer su, primjerice, Bugari još 2017. lansirali u Zemljinu orbitu svoj prvi telekomunikacijski satelit, o čemu mi, nažalost, možemo tek sanjati. Prestigle su nas sve tranzicijske države, koje su prije tridesetak godina bile svjetlosnim godinama iza nas po ekonomskoj snazi i društvenom i osobnom standardu.”

Sve je to razlogom, objašnjava Goldstein, zašto nam je potrebno temeljito pretresanje onoga što nam se događalo posljednjih tridesetak godina. "Knjigu sam pisao nastojeći izbjegavati mitologizacije, mistifikacije i isprazna fraziranja. Jer jedino tako možemo odgovoriti na pitanje što nam se dogodilo, kako i zašto nam se sve to dogodilo i kako izaći iz situacije u kojoj smo se našli,” zaključio je profesor Goldstein.