Prije deset godina, jedan moj prijatelj svoj karakter prodao je drugom prijatelju kako bi me zajednički opljačkali. Želeći relativizirati svoje nedjelo, jedan od njih me i kriminalizirao. Bilo je to toliko stresno da sam preživio dva teška infarkta. Zahvaljujući trećem prijatelju i njegovim liječničkim umijećima, ostao sam živ.

O čemu je razmišljao On ne znam, ali meni je palo na pamet kako je moj prijatelj Paša trebao pomoći mi u liječenju kardiovaskularnih tegoba, a izliječio me od posljedica beskrajnog licemjerja i podlosti ljudi.

Nakon povratka kući s dužeg liječenja, u sebi sam osjećao veliku prazninu. Izgubio sam drage mi ljude, zabranili su mi stresne poslove i pušenje, a naložili svakodnevnu šetnju i neobičnu ishranu. Ustvari, odredili su mi nov način življenja.

Zbog lijepih uspomenama iz mladosti odlučih kupiti psa, kako u šetnju ne bih išao sam. Budući da se psi, za razliku od ljudi, kupuju javno, izbor je bio velik.

Iako ni pomislio nisam da je moguće s jednim psom nadomjestiti dva prijatelja, već nakon par mjeseci, pokazalo se kako je to ostvarivo. Ne zbog toga što pas šuti i sluša, nego zbog toga što vas pošteno gleda u oči i raduje se, dok bivši prijatelji to ne mogu.

Uglavnom, prije deset godina, kupio sam tromjesečnog zlatnog retrivera te, zajedno s obitelji, dao mu status dostojanstvenika i tako ga nazvao - Paša. Mada, u pitanju nije nekakav 'janjičar' nego čistokrvni 'potomak' Lorda Tweedmoutha, zbog čega je u hrvatsku rodovnicu upisan kao Willow best of diskovery, oštenjen 24. ožujka 2005. godine. Pored tih informacija, navedeni su i podaci o njegovim roditeljima, djedovima, pradjedovima i prapradjedovima.

Drugim riječima, Paša 'nije repa bez korijena'. Dapače, plemenita je roda. Unatoč tome, prihvatio me za prijatelja iako sam tek homo vulgaris. Zbog toga, zahvalan sam mu, a ukazano mi povjerenje svakodnevno nastojim opravdati.

Kako sam sve manje vremena provodio s ljudima, a sve više s knjigama i novim prijateljem, susjedi i poznanici počeli su procjenjivati jesam li i koliko 'skrenuo'. Dakako, svi su mislili kako je uzrok tome posljedica židovske kletve: "Dabogda imao pa ne imao". Nikome nije palo na pamet da čovjek može voljeti više sebe nego svoju imovinu. Da mu je važnije 'biti' nego 'imati'. Da mu je, od pohlepe, vrednije prijateljstvo, a da prijateljstvo psa može biti veće od čovjekova.

Budući da mi je novostečeno povjerenje Paše bilo puno važnije od andrijevačkih konvencija, osvrtao se nisam za njihovim negodovanjem nego za prijateljem, pazeći da mu se nešto ne dogodi dok je, potpuno slobodan, rastao u kući, otvorenom dvorištu i u susjedstvu.

Svakodnevno šećući kroz polje ili selo, navikli smo ljude na sebe te uspostavili svojevrsnu miroljubivu koegzistenciju. Dok nismo zakoračili u birtiju.

Naš prvi ulazak u prostor kojeg većina drži rezerviranim za ljude, a zabranjenim za pse, još više nas je udaljio od (ne)uglednih seoskih muževa i smjestio na terase. Ljeti i zimi. Da parafraziram Sigmunda Freuda: 'Želio sam biti onoliko dobar koliko je moj pas mislio da jesam'. Radije sam na terasi ostao s njim šuteći, nego u birtiji bio s ljudima pričajući. Iako razgovarati volim. S ljudima. Mada, ponekad, i sam bih mogao reći: 'Što bolje poznajem ljude, to više cijenim pse'.

Zadnje vrijeme, tijekom šetnje, Paša sve češće usporava, ili naprosto sjedne i želi odmoriti. Plašeći se da to nije posljedica nedavne čarke sa seoskim bujtarima, odvezao sam ga u malu brodsku kliniku za kućne ljubimce, nadajući se kako u pitanju nisu ni velika bolest ni velika starost.

Nakon temeljitog pregleda i rendgenskog snimanja zadnje lijeve noge, na koju se nije sasvim oslanjao, ljubazni liječnik, kojeg službeno zovu veterinar Ivan Lozinjak, kazao mi je kako izvjesnih problema ima, ali da to nije operabilno. Preporučio je tek nabavku određene vrste lijekova protiv boli.

Polazeći kući, nakon što je sjeo na mjesto suvozača u obiteljskom Twingu, Paša me sav radostan pogledao u oči i dao na znanje kako je zadovoljan tretmanom. Naime, pregled ga bolio nije iako je, svojevremeno, i drugačijih iskustava imao s ljudima u bijelom i radnim stolom na kojem su mu šivali šapu. 

Vozeći se doma, obojica smo utonuli u vlastite misli. O čemu je razmišljao On ne znam, ali meni je palo na pamet kako je moj prijatelj Paša trebao pomoći mi u liječenju kardiovaskularnih tegoba, a izliječio me od posljedica beskrajnog licemjerja i podlosti ljudi.