ADVENT počinje u nedjelju. Očekivano, velika radost za sve poklonike različitih glazbenih i inih događaja u gradovima i selima. Pregršt slavlja je najavljen - različiti koncerti, blještavilo... Sve što je bilo daleko od nedjelje će postati dio naše svakodnevice.

Osobno, nemam ništa protiv veselja, pogotovo najmlađih i posebice sada kada smo svi konstantno užurbani, ne marimo niti za koncerte, ni za veselje.

U borbi za karijeru, preživljavanje, goli život (možda i suviše agambenovski ili ljudski, suviše ljudski - nietzscheovski),…

Ne, ovo neće biti traktat o tuzi života, niti o neizbježnoj crnoj sudbini, već o pokušaju da se zapadna kultura uvede kao standard onima koji vape za nečim nalik urbanom, popularnom, upravo veselom ili onakvom kakva je današnja predodžba adventa.

Početak crkvene godine ili advent sa sajmovima koji su se udomaćili i kod nas, zapravo, seže u srednji vijek. Ali to „sajmovanje“ uvelike sada resi svako, čak, i manje mjesto jer ljudi žele obilježiti to svečano doba godine. Religiozni, nereligiozni, gotovo svi ljudi streme nekom svečanom i radosnom ozračju.

Bez neke velike pompe, bez velikog kvazi dubokoumnog pozerskog pametovanja, možemo reći da i nije. Ne zato jer „ne volimo“ Indiru ili Maju Šuput, nego zato što ona svijeća na adventskom vijencu treba biti na prvom mjestu. Kao simbol svjetla, praštanja, ljepote nadolazećega Božića, ljepote blizine bliskih osoba, dobrote...

Kultura i umjetnost, o kojima pišem, čak i tzv. visoka umjetnost, koristi se klišejima kao što je npr. „Orašar“ Čajkovskog, zbog bajkovitosti koja odgovara tome razdoblju. Nametanje modela sretnoga, zadovoljnoga i ispunjenoga života, smislenoga i dakako, blještavoga i nužno snježnoga za to vrijeme postaje već neprimjetno jer se ono naprosto očekuje. U nedostatku snijega - da, i za to postoji rješenje... Lampice su posvuda, pjevaju se Zvončići ili čujemo na televiziji Carol of the Bells (koja je zapravo pjesma ukrajinskog skladatelja Mykole Leontovycha bazirana na narodnom napjevu). Gledamo po milijunti put filmove Najluđi Božić i Sam u kući, ali i Divan život. Sve je to uredu, zaista. Ali je li to jedno što ćemo imati u adventu ili došašću, tokom Božića i božićnog vremena?

Nakon toga dolazi Novogodišnji koncert iz Beča koji se prenosi diljem svijeta... te tako, prođe to vrijeme.

Ljudi se potom vraćaju u svoju kolotečinu.

Opet, sve je to poznato. Opet, nemam ništa protiv. Nije strašno, nije poražavajuće. Ne treba biti snishodljiv u glorificiranju ičega. Ali zapitajmo se o drugačijoj kulturi i umjetnosti, došašća, Božića... toga svečanoga vremena koje predstoji.

Moramo li svi biti radosni i jesmo li uistinu?

Sva ta kultura i umjetnost - dostignuća mašte i veselja koje nas tjeraju da budemo isključivo usplahireno, čak, iritantno nasmiješeni s poklonima u rukama... gledajući, slušajući, upijajući isto svake godine…

Imperativ sreće i zadovoljstva ne uključuje „bijedne ljude“ (sjetimo se Dostojevskog!), ljude koji tragaju za istinskim smislom i vrijednostima jer si ne mogu priuštiti alternativno: svu nametnutu čaroliju. Siromaštvo, nesreće (…) ljude tjeraju na drugačiju percepciju života.

Zato, možda ne bi bilo loše, za promjenu, ove godine učiniti jedan iskorak: uz paljenje prve adventske svijeće pružiti ruku onome kome blještavilo smeta jer za njega nema vremena - da, onako agambenovski, nietzcheovski. Vjerujmo, nije sve onako kakvim se doima.

I za kraj, jedan kliše: sjetimo se Dickensove „Božične priče“. Možda je ona - mada već toliko puta ekranizirana, toliko poznata, toliko predvidiva - najjednostavniji prikaz Božića kakav bi trebao biti, odnosno, kakvi bismo mi trebali biti u tome vremenu.