U Galeriji Ružić do 10. siječnja 2023. moguće je posjetiti izložbu Preobrazbe Antona Vrlića. U svakom slučaju, zanimljiva izložba - sadržava staklene objekte i paus papir prethodno natopljen u vodi i prekriven laviranim tušem. Intimnost, gotovo pripovjedački karakter izložbe, dolazi do izražaja jer posjetitelje nužno podsjeća na krhkost materija od kojih se sastoje izloženi predmeti.

Staklo se može shvatiti kao medij koji služi umnogome za ukrašavanje, u arhitekturi  (…). Vitraj, npr. tako 'gradi' cijeli mozaik od obojenog stakla stvarajući slike. Svjetlost koja uvelike utječe na našu percepciju vitraja tako u nama izaziva divljenje.

Poigravanje svjetlošću, odbljescima je očaravajuće jer oku ne promiče dijapazon boja i oblika koje tek naknadno uokviruju opći dojam i predodžbu prostora. No, ova izložba nije izložba vitraja i zato papir i staklo kao mediji koji prenose poruku u obliku kakvi jesu izazivaju više misao o umjetnosti koja također, uz pomoć svjetla izaziva konotacijama, asocijacijama.

Staklo pa i papir koji djeluje poput stakla zbog načina kojim je prezentiran te svjetlost koja uokviruje opći dojam, ne samo da nas na neki način smiruju očekujući reakciju asocijacijom koja dolazi potom, nego nas motiviraju na pitanja: čemu to, zašto naziv 'preobrazbe'?

Motivacija sveukupnošću (dakle, cjelokupan dojam zajedno sa svim elementima!) rezultira drugačijom percepcijom stakla, papira svjetla, ali i samog prostora izložbe. Ne, nije tu prisutna samo prepuštenost slučaju, ne eksperiment recipročnosti reakcije o danom kao potpuno nerazumljivom ili dosadnom. Dapače, „Preobrazbe“ smirujući čekaju na sljedeći korak posjetitelja izložbe, prolaznika koji će podsjećajući se na izložbu nanovo pitati: zašto?

Gotovo strahopoštovanje prema krhkosti stakla i nježnosti papira motivirat će na pitanje: hoćemo li u moru vaza, pepeljara, ukrasa u kućanstvu, nakon izložbe staklo percipirati drugačije, hoćemo li u papiru prepoznati oblik ponekad kaotične svakodnevice. Hoćemo li mireći te dvije percepcije izvući zaključak o preobrazbi - ne predmeta nego nas kao osoba. Jer predmet je tek poticajan „osvještavatelj“, nedinamičan medij čija preobrazba može doći doslovno u igri naše kreativnosti i umjetničkog stvaralaštva, ali i prvenstveno u našem viđenju istoga predmeta.

Naša preobrazba se događa u postepenoj evoluciji duha, nestagnirajućoj. Osjećati i misliti jesu osnovni zadatci čovjeka jer bez njih on nije kontemplativan, kreativan i afirmativan u vlastitom postojanju.

Snaga suvremene umjetnosti, osim eksperimentiranja, leži u činjenici da čovjeka može potaknuti da iz objekata koje tek sakuplja, modificirajući ih i prilagođavajući ih svome raspoloženju, „oku“, željama te prije svega mislima stvara umjetničko djelo koje se nastavlja u „oku promatrača“. Jer, koliko god se trudili voditi percepciju jednom putanjom, ona će naći svoj put nekamo kamo se zaputi čitav val akumuliranoga znanja, neznanja, osjećaja, asocijacija promatrača.

Baš zato, vrijednost izložbe nije nezamjetna. Ona nas vodi Jaspersovu zaključku o čovjeku koji glasi otprilike ovako: „ono što čovjek jest, možemo iskusiti u izvoru našeg mišljenja i djelovanja“. Zato ove „otpale staklene ploče s Galerije Gradec na Gornjem gradu“ (kako stoji u katalogu izložbe čije čitanje i proučavanje toplo preporučujem), nisu tek neki otpad koji služi umjetniku slučajno.

Forme koje umjetnik oblikuje stvaraju fuziju stvaralačke snage i inventivnosti s perceptivnom stvaralačkom snagom promatrača koji svoju izgradnju duguje u mišljenju o viđenom pa samim time je i on djelujući subjekt u izgradnji transcendentalnog. Transcendentalno se sastoji u šiframa koje umjetnik podastire u objektima predstavljenim promatračima.

Dakle, znanje o predmetu ovdje je tek površno dano. Znanje o smislu se tek naslućuje u riječima kojima umjetnik fragmentarno dotiče osnovni smisao i predodžbu. Jer kao što svaki predmet značenje dobiva u trenutku predaje u ruke vlasnika koji dalje svojom reakcijom daje na značaju predmeta ili ga opredmećuje simbolima i značenjima dajući mu viši smisao u koraku k transcendentalnom, tako ovi predmeti dobivaju transcendentalnu potku u fazama izgradnje putem osjećaja i mišljenja.

Zaustaviti se na misli o ljepoti staklenih predmeta i ne ignorirajući papirne predmete, značilo bi samo poopćiti osnovnu misao vodilju. Proširiti kontemplativnu sagu s odnosima recipročnosti i transcendentalnom neuokvirenom bezgraničnošću znači izgrađivati vlastito postojanje fazama preobrazbe. Kao što predmet može biti otrgnut iz svoga prvotnog funkcionalnoga svijeta i preobraziti se u umjetničko djelo, tako čovjek - osim svoje osnovne darwinovske funkcije - može i jest puno više od - samo čovjeka.