AKO povijest čitamo i iz nje pouke uzimamo, naučit ćemo kako niti jedan narod ili društvo nisu propali zbog snage svog neprijatelja. Glavni razlog za propast velikog broja naroda ili društva jest vlastita slabost. Svatko je sebi najveći prijatelj, ali s druge strane i još veći dušmanin. 

Kad vidiš državu čiji su heroji u grobovima, lopovi u dvorcima, čestiti ljudi u zatvorima, pozdravi se s njom.

Svakako najodgovorniji u jednom društvu su oni koji bilo koju vlast imaju ili je nose. Kako bi zaustavili nepravdu, isti ti koji vlast imaju, moraju kreirati zakone koji pravdom i poštenjem odišu. Zakoni trebaju biti takvi gdje će običan čovjek uvidjeti da je korisnije za sve poštivanje zakona, a ne njegovo kršenje. Ali kako imati takav zakon kada su i oni koji ga donose sami uprljali svoje ruke koje su i prije bile prljave. Kako će onda običan čovjek uvidjeti koristi od jednog zakona? 

Znamo svi da se ubojstvom lišava nečiji život. Ali smutnjom u društvu, ljudi se ne lišavaju samo života. Smutnjom se lišava i duša i pamet i čast. Takva stanja u kojoj smutnja vreba iza svakog ćoška dovode nas do toga da nas duša boli, i to ne malo.

Koliko je opasna smutnja ili nepravda možda je najbolje objasnio čuveni sociolog Ibn Haldun: „Što više ljudi izgubi vjeru u zakon i pravosuđe, to se sve više povećava kaos. Zakon, odnosno pravosuđe je pamet jednog naroda. Kada ga izgube, izgubili su pamet.“ 

Možemo li iz ovih riječi iščitati samo gdje smo mi, i koliko nam je ostalo pameti, ako je uopće više i imamo?

Znamo da rasulo društva dovodi do propadanja države. A rasulu najviše doprinose nepravda i smutnja. A čega danas ima više od nepravde i smutnje? Vladari jednog društva koje propada su samo jedna obična forma. Kome će trebati stranke i vlast ako nema naroda? Doduše, ostalo je još malo naroda, uglavnom stranačkih uhljeba.

Kada u društvu smutnja zavlada tada se pojave spasitelji sumnje, pojavi se sve i svašta gdje će skoro svaki čovjek potražiti spas. Potražit će spas kod raznih proricatelja budućnosti, duhovnih iscjelitelja, kod onih koji u grah ili kuglu gledaju. Spas će pružati i nadriliječnici, kockarnice. Uz smutnju i nepravdu, danas je upravo najviše raznih iscjelitelja, vidovnjaka i kockarnica. 

I gdje nam je izlaz? Ne vidimo ga.

Čovjek danas živi u vremenu koje se demokracijom zove. Čovjek želi uvijek biti slobodan. Želi biti oslobođen svake odgovornosti. Kada nešto radi, isti taj čovjek vjeruje da ispravno radi i da može raditi što god zaželi. I zna i siguran je da neće imati nikakve sankcije. Zar mi nismo društvo ovakvih? Zar nismo društvo gdje su nedodirljivi samo oni koji su na vlasti ili koji imaju moć? Kada se steknu takve navike, one čovjeka drže okovanim i jednostavno ga sprječavaju da krene ka bilo kakvoj promjeni. Najlakše je uzeti mjeru drugome, ali je nemoguće prvo sebi odrediti pravu mjeru. I zašto bi netko uzimao mjeru sebi kada je siguran kako može sve i svašta. 

Zar ne živimo u društvu gdje često čujemo kako se ističu rodoslovlje, porijeklo, status ili položaj u društvu? Cilj toga je druge poniziti i njihove ideje odbaciti.

Zar nisu društva propadala kada su odgovorni poslovi povjereni nestručnima, podobnima, nemoralnima i nesavjesnima. Zbog njihovog neznanja nastaju nered, smutnja, nepravda i na koncu propast društva. Jesmo li daleko od toga?

Pravi izdajnik nije onaj koji izda ljude, interese, stranku. Pravi izdajnik je onaj koji izda principe. Koliko onda mi imamo izdajnika?

Možda će nam jedna poučna izreka najbolje opisati naše današnje stanje – kada vidiš državu čiji su heroji u grobovima, lopovi u dvorcima, čestiti ljudi u zatvorima, pozdravi se s tom državom.