PRIJE par dana sjedio sam na kavi s prijateljem koji je prije sedam godina otišao u Njemačku. Došao je na tjedan dana, kao i obično, obići starce i pokupiti neke papire. Pitam ga kad se vraća, a on kaže - u srijedu. Pa zašto ne ostaneš - pitam. A on odgovara onako kao što već svi znamo - posao, stan, djeca. Nema se što pametno reći.

I tako sjedimo, pijemo kavu i  gledamo ljude kako prolaze. On kaže da se grad promijenio, ali ne zna točno kako. Manje ljudi, ali oni koji su ostali kao da su se nekako zbili, postali čvršći. Sve je nekako bliže, kompaktnije, kao kad obitelj ostane u velikoj kući pa se svi skuče u jednu sobu.

Onda mi je spomenuo nešto što nisam znao. Kaže da se ove godine u županiji rodilo više djece nego lani. Nisam mu vjerovao. On je to pročitao negdje na portalu, ne sjeća se gdje. Provjerio sam. I stvarno, pedesetak beba više nego prošle godine u našoj županiji.

To me, priznajem, nekako oraspoložilo. Ne mogu reći da sam skočio od sreće, ali nešto se pomaknulo. Kao kad dugo gledaš u more i čekaš val, a on ne dođe, pa onda jednog dana dođe mali, gotovo neprimjetan, ali dođe.

Razmišljao sam kako je to moguće. Ne znam kako se to dogodilo. Možda su to ljudi koji su odgađali pa sad rađaju. Možda su povratnici koji su djecu dobili vani pa se sad vraćaju s njima. Možda su potpore za mlade konačno počele davati prave i vidljive rezultate. Možda je i tamo negdje vani postalo sve skupo pa se ljudi vraćaju.

S druge strane, u tim brojkama postoji i nešto drugo. Naša je županija između 2008. i 2018. izgubila više od trinaest posto ljudi, dok je Hrvatska izgubila nešto više od pet. Ta se razlika ne popravlja u jednom polugodištu. Trend nije prekinut. Samo je zastao, kao da je netko na trenutak pritisnuo pauzu.

I zato ovo nije nikakav pobjednički tekst. Ne smijemo reći da smo se vratili, jer nismo. Ali ne smijemo ni ignorirati da se nešto dogodilo. Dogodilo se. Gotovo 600 obitelji je odlučilo imati dijete ovdje, u ovom gradu, u ovoj županiji. Neke od tih obitelji su otišle pa se vratile. Neke nikad nisu otišle. Neke su možda došle iz drugih krajeva. Svejedno je. One su ovdje.

Moj prijatelj je u srijedu otišao. Nismo riješili ništa, nismo pametovali. A i da jesmo, ništa ne bismo uspjeli. Samo smo popili kavu i gledali grad. Ali kad je krenuo, rekao sam mu nešto. Rekao sam mu - vidimo se dogodine, možda bude više razloga da ostaneš. Nasmijao se. Nije rekao ni da, ni ne. Samo je odmahnuo rukom i ušao u auto.

Ne znam hoće li se vratiti. Ali znam da je broj blizu 600 obitelji koji su dobile djecu nešto što se može izgovoriti bez sustezanja. Nije to ništa veliko. Ali nije ni ništa.