DANAS se obilježava Svjetski dan hrane. Još jedan u nizu dana koji rijetki primijete. Negdje na društvenim mrežama možda ćemo pročitati pokoju objavu i nastaviti sa svojim danom kao da se ništa posebno ne događa. Kao da nam hrana nije bitna uopće. A hrana je nešto bez čega ne možemo, nešto što nam je svakodnevno potrebno, ali o čemu često počnemo razmišljati tek kada nam postane preskupa ili kada je nemamo dovoljno. Ustvari, ako nema hrane, nema ni ljudi.

Dovoljno je otići u trgovinu i pogledati cijene. Nekada smo u kupnju išli bez previše računanja, a danas se sve češće gledamo što je na akciji, što se može izbaciti s popisa, i može li se s određenim iznosom izdržati do kraja tjedna. Ne radimo to kako bismo uštedjeli. Došlo je vrijeme da se pitamo kako preživjeti i normalno prehraniti obitelj.

Kada govorimo o hrani, imamo i onu drugu stranu. Svjedočimo kako se danas jako puno hrane baca. Često to i sami radimo. Obično kupujemo više no što nam treba, ostatci ručka završavaju u smeću, a kruh koji je jučer bio svjež danas više nikome nije zanimljiv. Naravno, ne možemo uvijek sve pojesti i da se nešto mora baciti. Ali ipak moramo se zapitati – jesmo li se previše naviknuli da imamo hrane u izobilju? A znamo da nije tako svugdje u svijetu.

U Slavonskom Brodu se prije nekoliko dana dogodila jedna lijepa priča. Volonteri Marijinih obroka organizirali su Dan kaše ispred franjevačke crkve Presvetog Trojstva. Građani su mogli probati jednostavnu kašu kakvu svakodnevno jedu djeca u školama u Africi. Možda na prvi pogled nije riječ o nečemu velikom, ali iza te akcije krije se važna poruka. Zahvaljujući prikupljenim sredstvima, osiguran je obrok za 333 djece tijekom cijele godine. I tu bi svatko od nas trebao malo zastati.

Dok mi razmišljamo što ćemo danas kuhati i što bismo mogli naručiti za večeru, negdje postoje djeca kojima je upravo taj jedan obrok razlog više da dođu u školu. Teško je to uspoređivati, jer svatko ima svoje probleme, svoje račune i svoje brige. Ali ponekad nam treba upravo takav podsjetnik da ono što smatramo sasvim običnim nekome drugome znači jako puno.

Ni Slavonski Brod nije grad u kojem su svi problemi riješeni i u kojem svaka obitelj bez poteškoća pokriva osnovne troškove života. Znamo da u Slavonskom Brodu postoji pučka kuhinja, koja svakodnevno osigurava tople obroke za svoje korisnika. To dovoljno govori o tome da potreba za pomoći nije nešto što se događa negdje daleko, nego postoji i među nama, možda u susjedstvu, možda u ulici kojom prolazimo svaki dan, da to ne znamo ili ne želimo znati.

O ljudima koji teško žive ne priča se puno. Neki ne žele tražiti pomoć, neki se srame, a neki su jednostavno navikli šutjeti i snalaziti se kako god umiju i znaju. I ne bi bilo lijepo zaključiti, a obično to radimo, da je svatko tko nema dovoljno hrane sam kriv za svoju situaciju. Život se nekada promijeni preko noći. Desi se teška bolest, gubitka posla ili neke druge okolnosti na koje čovjek ne može utjecati.

Zato nas ovaj dan treba podsjetiti na racionalniji pristup hrani. Paziti koliko kupujemo i što kupujemo. Ali ono što trebamo imati na umu ne samo danas, nego tijekom cijele godine jeste činjenica da postoje ljudi kojima je potrebna pomoć. Nisu to samo ljudi iz Afrike. Oni su i naši susjedi. 

Složit ćemo se, ne možemo riješiti problem gladi u svijetu, niti možemo sami promijeniti sve ono što nije dobro. Ali jedno možemo. Možemo napraviti nešto malo. Donirati namirnice, podržati neku humanitarnu akciju ili pomoći čovjeku za kojeg znamo da mu nije lako. Nekad je čak dovoljno i pitati treba li nekome pomoć, umjesto da samo prođemo pokraj njega. Možda sutra i mi sami budemo u takvoj situaciji.

I možda je upravo to i najvažnija poruka ovog dana. Hrana nije samo ono što stavimo na na stol ili tanjur. Iza onoga što vidimo na našem stolu stoje rad, trud i novac. I s tom istom hranom možemo nekome olakšati život, to često zaboravljamo. Možda smo mi samo rođeni pod sretnom zvijezdom I svakoga dana možemo sjesti za stol i pojesti ono što nam duša želi. Ako već imamo takvo izobilje i blagodat, makar bi trebali biti zahvalni na tome. 

Možda je nama najveći problem odlučiti što ćemo jesti. A ne zaboravimo da ima i onih kojima je najveći problem hoće li uopće jesti. Kažemo za sebe da smo veliki vjernici, humanitarci, da imamo veliko srce, a susjedi nam gladni. Sram nas bilo!