SLAVONSKI BROD - Prije tri godine kada sam s planinarima
pješačila obroncima Dilja i zadnji put obišla raritetni Papa hrast koji je,
prema nekim zapisima i vjerovanjima, na istom mjestu odolijevao svim vremenima
već 500 godina, primijetila sam kako „starac" izgleda sve lošije i kako mu se
bliži kraj, što sam i objavila na ovom portalu te dnevnim novinama u kojima sam
radila. Tada sam spomenula kako žal za starim hrastom i prolaznosti podsjeća i
na činjenicu da nitko nikada nije pokrenuo inicijativu za njegovom zaštitom.
Svojevremeno je, naime, državni Zavod (a sada Agencija za
zaštitu prirode) dao naputak da se ne zaštićuju pojedinačna stabla kao spomenik
prirode, nego šira područja. Pojedinačnih je stabala tristotinjak na području
Hrvatske. Premda sam tada saznala kako procedura traje nekoliko godina, moglo
se barem krenuti sa zaštitom.
Tada sam doznala i kako lokalna uprava (a Papa hrast pripada
Općini Podcrkavlje) treba podnijeti zahtjev ili prijedlog županijskom Upravnom
odjelu za prostorno planiranje i zaštitu okoliša a oni bi tada u suradnji sa
Javnom ustanovom za zaštitu prirode, trebali predložiti Županijskoj skupštini
da donese odluku o zaštiti Papa hrasta. Ako bi odluka bila pozitivna, Javna
ustanova preuzela bi brigu o zaštiti.
No, za sve je sada kasno i dogodilo se upravo ono što sam
tada i zapisala „pred Papa hrastom očigledno nije još dugi životni vijek".
Nije više mogao odolijevati naletima vjetra i posustao je,
izvrnuvši se na tlo svom svojom dužinom. Tu će i ostati.
Za one koji nisu znali gdje se gorostas izdizao iznad
okolnog drveća, vjerojatno će na proljeće u šetnji Diljem na putu od Zdenaca
prema Brčinu, uočiti oznaku skretanja u šumu kroz koju se nakon desetak minuta
hoda moglo stići do najstarijeg hrasta od svih hrastova, ne samo na obronku
Dilja, nego možda i u cijeloj Hrvatskoj.
Čudovišno stablo opsega između pet i šest metara, u bukovoj
šumi na predjelu zvanom Benkov gaj, odolijevalo je svim vremenima i ratovima
još od turskog doba, a dok je bilo u punoj snazi, jedva ga je obujmilo devetero
planinara.
Poznatu starinu rado su obilazili ljubitelji prirode,
šetači... a on kao da ih je pozdravljao i pozivao - dođite da se vidimo dok sam
još na ovim prostorima. Vremenom su mu otpadale suhe grane, a rupe na stablu
podsjećale na prohujala vremena.
Premda je već godinama pokazivao kako je sve više „iznemogao"
, ipak se svako proljeće kočoperio barem na vrhu ponekom mladom granom okićenom
svijetlozelenim lišćem.
I tome je došao kraj. Oni koji su ga obilazili i grlili
ovjekovječujući susret, sada su upalili lampion za oproštaj. Novi klinci neće
više u obješenim granama, izbočinama i rupama debla otkrivati razna zamišljena
bića.
Na njegovu „trbuhu" netko je davno urezao ime PAPA.
Nekada je tu stajao čavlima prikucan i tekst pjesme planinara Milana Kaučića,
posvećene ovom gorostasu. (Papa hrast - Gdje su frule i gajde slavonske,
tambura, dok ti na koljenima života svu noć gledaš za zvijezdama. Gdje su
suveniri sva tkanja, svi vezovi i potke slavonske, gdje su stoljeća i vode što
protekoše dok ti na koljenima života svu noć gledaš za zvijezdama. Gdje su
gajde Slavonijo ravnico, da izustiš tišinu, dok bez frule i tambure umire tvoj
stari hrast).
Nema više Papa hrasta, no i dalje ostaje obaveza
generacijama da uče klince kako prirodu treba paziti i čuvati, obilaziti,
voljeti pa će se ponovo nekad iznad svih izdići neki novi Papa hrast koji zaslužuje
divljenje i naklon, a naravno i zaštitu.
