SLAVONSKI BROD/PODVINJE -  Kristina Duspara iz Bebrine, u stoljetnoj slavonskoj nošnji, najljepša je djevojka šesnaeste manifestacije "Svila šuška, šlingeraj se širi, a Podvinje po pekmezu i rakiji miri".

 Kažu zapisi da je 1825. na području podvinjske satnije bilo zasađeno 5.500 dudovih stabala na kojima su se uzgajali dudovi svilci, a svila prela u jednoj od dvije svilane sagrađene 1777. (pored one vinkovačke) u Slavoniji.

Drugo mjesto pripalo je Juliji Duje iz Bosanskog Broda koja je nosila posavsku narodnu nošnju iz Koliba dok je treća Anamarija Ivšan iz Gašinaca. Posebnu nagradu za očuvanje i originalnost narodne nošnje pripala je Bjanki Kovačevićiz Podvinja. Nagrade su dobili i vlasnici triju najbolje okićenih prozora podvinjskih obiteljskih kuća: Vilovčević, Sedlarević i Kovačević. Tako je podjelom nagrada završen onaj službeni dio podvinjske manifestacije, dok je zabava nastavljena uz pjesmu i svirku novogradiškog TS Žute dunje.

Inače, manifestacija je započela tradicionalnom povorkom konjskih zaprega i konjanika te mimohodom kulturno umjetničkih društava iz: Bebrine, Starog Slatinika, Gašinaca, Sapca, Bosanskog Broda, Daruvara i Šerića (BIH). Pravo osvježenje bio je nastup gostiju iz Šerića, koji su izveli sarajevske starogradske plesove i pjesme iz Središnje Bosne, a publiku su oduševili i gosti iz Požege, Gradsko kulturno umjetničko društvo Požega, s filigranskim bunjevačkim kolima i splitskim plesovima, baš kao i gosti iz Đakova, klapa Slavonica.

Uz podsjećanje na stare običaje pečenja pekmeza "u aranijama" i rakije koju nitko nije prijavljivao financima – podsjetili su se Podvinjci i na nekadašnju kulturu tkanja svilenih oprava te se sjetiše da su sa svojom svilom sudjelovali na izložbama u Zagrebu i Beču i to prije 160 godina. Kažu zapisi da je 1825. na području podvinjske satnije bilo zasađeno 5.500 dudovih stabala na kojima su se uzgajali dudovi svilci, a svila prela u jednoj od dvije svilane sagrađene 1777. (pored one vinkovačke) u Slavoniji.

"Jeste'l čuli što se dogodilo, u Podvinu pekmez zagorio! U Podvinje išo' sam kolima/ Točak zeza nemamo pekmeza!" - Tako su se kroz pjesmu Podvinjci podsjetili opet zašto ih zovu "pekmezarima". Prije stotinjak godina u nestašici kolomasti za kolske osovine, Podvinjci su svoja kola podmazivali šljivovim pekmezom. Bio je to čvrst, tvrd, kompaktan pekmez s kojim su Podvinjci od 1867. do 1918. godine opskrbljivali i vojnike Njegovog carskog veličanstva moćne K.u.K monarhije (K.u.K. skraćeno od njem. Kaiserlich und Königlich ili u prijevodu na hrvatski, carski i kraljevski (c. i k.) je povijesni pojam koji se odnosi na Austro-Ugarsku (austro-ugarsku monarhiju).

No, po vrućini pekmez bi se razrijedio pa bi po povratku iz Broda kolski kotači toliko škripali tako da se škripa kola čula na daleko. I tako prozvaše Podvinjce pekmezarima. Čak je i književnik Slavko Kolar napisao novelu "Šljivari", kako bi se narugao i osvetio Podvinjcu Josipu Staziću (s kojim je bio u nekim privatnim sukobima), nekadašnjem gradonačelniku Petrinje i sudioniku u atentatu na bana Cuvaja.