CERNIK - Fra Vjenceslav Janjić gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku ostavio je dubok trag, ne samo u svojoj župi Sv. Petra apostola u Cerniku, već i na širem novogradiškom području. Svoj prvi mandat u Cerniku obnašao je od 1987. do 1997. za koje kaže da su mu najplodonosnije, ali i najteže godine njegovog svećeničkoga života, jer je novogradiško područje bilo tijekom Domovinskog rata prva crta obrane. U nastavku teksta, donosimo vam put Fra Vjenceslava Janjića od njegovih mladih dana, sve do danas, a koji u cijelosti prenosimo sa radiong. 

Fra Vjenceslav Janjić rođen je Vidovicama 26. srpnja 1949. Iz svoje biografije rado će istaknuti „pogrešku u startu" koja kaže da navedeni nadnevak nije upisan u matice rođenih, već stoji 28. srpnja dva dana kasnije kada je kršten.

- Vjerojatno sam bio predodređen, bio sam kržljav i tako dalje i svi su vjerovali da ću umrijeti i nisu me htjeli prijaviti ni kod matičara. Međutim kada sam primio sakramenat krštenja, čini se da je to mene ojačalo tako da sam ja odlučio živjeti i boriti se u životu. Smatram da je život jedna velika borba i da se ne treba predavati. Koliko god da su vremena teška naučio sam da nema predaje i to je moja životna deviza. - kazao je fra Vjenceslav.

Osnovnu školu završio je u rodnim Vidovicama i u Orašju, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Samoboru. Nakon godine novicijata i položene mature studij filozofije nastavio je u Rijeci, a teološku fakultetsku naobrazbu stekao u Zagrebu. Svoju mladu misu proslavio je u Vidovicama 1975. godine na koju se okupilo oko 2000 ljudi.

Franjevac i nogometaš

Osim svećeničkog poziva Fra Vjenceslav Janjić, kako voli reći, imao je još dvije ljubavi. Jedna je nogomet zbog kojeg se i dvoumio hoće li krenuti svećeničkim putem ili nogometnim. Kako kaže, prevladao je razum pa je odlučio da može biti i svećenik i baviti se nogometom što je i uspio.

-"Rekao sam sebi, pa ti možeš biti i franjevac i nogometaš, tako sam si nekako zamišljao. To se kasnije ispostavilo da je moguće i ja sam postao svećenik, postao sam franjevac, ali sam čitavo vrijeme bio vezan za nogomet. Igrao sam i u Cerniku, iako nisam došao u mladim danima, ali sam se ja borio i svojom upornošću i iskustvom uspio sam biti drugi vratar u NK "Mladost”.

Janjićeva treća ljubav bila je novinarstvo, a tim putem ga je usmjerila obiteljska tragedija. Godine 1965. tragično je stradala njegova sestrica Vida, koja je izgorjela ne dočekavši tako ni svoj peti rođendan. Prvi članak napisao je kao 16. godišnjak civilnim imenom Antun Janjić opisavši obiteljsku tragediju pod nazivom "Otišla je Vida bez riječi i plača”. Godinu dana kasnije članak koji je bio potresan, a isto tako pun ljubavi, topline te natopljen suzama, objavljen je u Glasu koncila s nadnevkom od 3. veljače 1966. godine.

Nedugo nakon svoje mlade mise, Fra Vjencu 1976. šalju u Njemačku, ondje polaže župnički ispit i biva postavljen za župnika u Njemačkoj župi.

U Njemačkoj se zadržava do 1982. godine kada dolazi u Borovo Naselje gdje je postavljen za kapelana.

-"Bilo je to teško vrijeme, ali za mene plodonosno iskustvo. Nakon demokracije i slobode u Njemačkoj, došao sam u jednu društvo koje ti ograničava sposobnosti i djelokrug. Naime u to vrijeme u Jugoslaviji komunistički režim i partija bili su na vrhuncu svoje moći.”

Nakon Borova Naselja, Vjencu šalju u Samobor, gdje je postavljen za provincijskog promicatelja duhovnog zvanja i zadržava se do 1987. kada je premješten u Cernik.

U Cerniku je postavljen za gvardijana i bio je jedan od najmlađih gvardijana u franjevačkoj provinciji. U to vrijeme Cernik je bio poznat po tome što je u njemu 21 godinu bio novicijat gdje su dolazili mladi franjevci koji su kroz godinu dana upoznavali franjevački red. Franjevački samostan u Cerniku bio je u derutnom stanju i fra Vjenco se poduzeo u izgradnju i uređenja istog. Uz pomoć mještana, podršku i donacija s raznih strana Crkva sv. Petra koja je spomenik kulture nulte kategorije, obnovljena je iznutra i izvana.

Uz pomoć Fra Vjence, a na inicijativu patera Tomislava Vuka, profesora Fakulteta za biblijske znanosti i arheologiju u Jeruzalemu koji je prikupio izloške, znanstveno ih obradio, priredio tekstove i fotografsku dokumentaciju postavljen je Biblijsko-arheološki muzej u Cerničkom samostanu. 

Početak rata 1991.

Kao gvardijan franjevačkog samostana u Cerniku dočekao je fra Vjenco i rat. Novogradiško područje bilo je prva crta obrane, bilo je to najteže razdoblje u njegovom životu. Samostan i Crkva su bili obnovljeni, a sada je prijetila opasnost da sve to bude porušeno i uništeno.

-"Strepio sam nad svim stanovnicima, nad samostanom i kad me je netko pitao što bi volio da budem ja pogođen ili samostan, ja sam radije rekao neka mene granata pogodi, ali neka ovo blago, pazite to je biser Hrvatske što mi ovdje u Cerniku imamo, neka to ostane sačuvano generacijama koje će doći mjesto nas, jer kultura nema imena ni prezimena ona je nama zajednička svima. Dogodilo se to da sam 1991. bio ranjen i ja i samostan. 30. prosinca palo je nekoliko granata na samostan i od krhotina pogođen sam i ja. Moja molitva je na neki način bila pravedno uslišena, eto dobio sam i ja da osjetim malo rat, a dobila je i crkva.”

Fra Vjenceslav Janjić od samih je početaka bio s Hrvatskim braniteljima kao pripadnik Samostalne psunjske satnije 121. brigade HV-a, Nova Gradiška. Pružao je vojnicima nadu, utjehu, slavio s njima mise. Bio je to njegov doprinos svim onim ljudima koji su se borili za slobodu Hrvatske.

Za Cernik kaže da mu je to druga Domovina. Naime 1992.godine rat se proširio na Bosnu i Hercegovinu, a njegova obitelj nakon prognanstva iz rodnih Vidovica svoj smještaj našla u Cerniku.

-"U Cerniku smo doživjeli i Veliki petak, a to je smrt moga oca, koji kada je čuo vijest da Bosanska Posavina već riješena i da će potpasti pod srpsku vlast, mome ocu je od žalosti srce otkazalo. Ali smo doživjeli i radost, upravo u ovom samostanu, u novogradiškoj bolnici rođeni su blizanci od mog brata Marija i Niko. Zato sam rekao da je to najplodnije, najteže, najkrvavije razdoblje u mom svećeničkom i ljudskom životu, ali zato i najradosnije”

Za Vjencu često kažu da je narodni svećenik, svojim radom i djelima uvijek se trudio biti jedan od ljudi i uvijek spreman pomoći ljudima.

-"Bili smo jedno srce, jedna duša. Željeli smo uvijek biti zajedno, pomagati jedno drugom. Vjerovali smo jedni drugima. Jednom su mi branitelji rekli, pater, to što su granate razrušile, mi ćemo za 3 dana sagraditi. Tako je i bilo, počeli smo odmah obnavljati i provincijal nam je rekao, dobro jeste vi ludi, još rat traje, na što smo odgovorili, ne mogu oni porušiti koliko mi možemo sagraditi. Takva je onda sloga bila.”

Oni stariji sjetit će se da je tih 1990-ih godina Fra Vjenco bio suradnik i voditelj katoličke emisije na radiju Nova Gradiška. Emisija se prvo snimala, a poslije je išla i uživo. Emisija je bilo vrlo slušana, ljudi su rado zvali u emisiju i kontaktirali s Vjencom.

Svoju ljubav prema nogometu donio je i u Cernik gdje je aktivno igrao nogomet u lokalnom klubu "Mladost” u kojem je bio drugi vratar. 

U Cerniku su Vjencu voljeli i mladi i stari, bio je osoba koja je svojom karizmom i dobrotom privlačila ljude oko sebe. Uvijek dostupan i pristupačan za sve ljude i djecu i stoga ne čudi što je njegov odlazak iz Cernika teško pao svima koji su ga znali.

Nakon 10 godina provedenih u Cerniku gdje je ostavio dubok trag, kako u gradnji crkve, tako i u gradnji cijele zajednice, Fra Vjencu su poglavari poslali u Salzburg.

Godine 1997. u Cerniku je organiziran veliki koncert Krunoslava Kiće Slabinca, kao oproštaj naroda od voljenog svećenika, ali i oproštaj Vjence od ljudi s kojima je proveo teška, ali i radosna vremena, s kojima je dijelio tugu, nadu i vjeru.

U Salzburgu Fra Vjenco se susreće s drugačijim izazovima. Kao podstanar u župnom uredu, u Austrijskoj crkvi nije imao što graditi.

-"Ljudi koji su tamo živjeli bili su podstanari, svi smo na neki način plovili u istome čamcu u istoj lađi. Nakon jednog posebnog iskustva u Cerniku, sada se valjalo preorijentirati na jedan drugi stil, a to je više se posvetiti srcu i duši čovjeka u tuđini u stranoj zemlji.”

Nakon 11 godina u inozemstvu u Salzburgu, Fra Vjencu put vraća u Vukovar, Borovo Naselje. Te 2008. godine Vukovar je tresla podjela, a jedna je bila i postavljanje dvojezičnih ploča.

-"Ja sam rekao nemamo ništa protiv ćirilice, ali mora se dogoditi katarza. Kao što je Izraelski narod 40 godina prolazio pustinjom da se dogodi katarza, da dođu nova generacije koje nisu opterećeni. Još uvijek ima nekoliko stotina ljudi koji se vode kao nestali, tamo je poginulo toliko tisuća ljudi, pa nemojmo sada ranu koja još nije zacijelila tupim nožem čeprkati po njoj.”

Svojom upornosti, ali i uz veliku podršku gradonačelnika Vukovara Ivana Penave i Đakovačke nadbiskupije, Fra Vjenco je započeo s gradnjom župne crkve Sv. Josipa Radnika.

Suze na odlasku iz Vukovara, drugi dolazak u Cernik

Završetak izgradnje crkve nije dočekao, 2017. godine Fra Vjenco je premješten na mjesto gvardijana u Cerniku. U crkvi Gospe Fatimske, u Borovu Naselju odslužio je svoju oproštajnu Svetu Misu, a oproštaju su nazočile stotine vjernika. Iz Borova Naselja Fra Vjenceslav Janjić je otišao sa suzama u očima, ali s obećanjem da će se vratiti.

-"Nakon 9 godina boravka u Vukovaru, rekao sam im zbogom moji Vukovarci, ja sad odlazim, ali makar pod stare dane doći ću umrijeti u Vukovar, to je moj matični samostan, međutim ja moram Cerniku još nešto dati. Čudesa smo napravili u Cerniku, ali osjećam se dužnikom da još nešto dam ovom samostanu i ovom mjestu.”

Od 1990. član je Društva katoličkih novinara Hrvatske. Pored ostalih priznanja koja je dobio za svoj angažman na promicanju i njegovanju hrvatske kulture, spomenimo da je fra Vjenceslava Janjića prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman godine 1996. odlikovao Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Fra Vjenceslav Janjić, svećenik koji je uvijek bio uz narod, uz malog čovjeka u onim teškim i onim sretnim vremenima. U svakoj župi u kojoj je bio radio je velike stvari i ostavio neizbrisiv trag u ljudskim srcima. Svećenik je to koji je ima viziju i odlučnost da je pretoči u djelo. Ukoliko vas put navede u Cernik posjetite samostan i crkvu Sv. Petra, njegova vrata uvijek su otvorena.