OKUČANI - I dok je posljednjih godina tisuće stočara diljem Hrvatske odustalo od govedarstva, odnosno, kako kažu, od neisplative proizvodnje mlijeka, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Jure Mandira iz Okučana jedno je od rijetkih koje je prije dvije godine počelo držati krave – i radi proizvodnje mlijeka i zbog uzgoja mesnih pasmina u sustavu "krava-tele", piše agrokub čiji članak u cijelosti prenosimo.

Do Domovinskog rata obitelj Mandir živjela je u Mišincima kod Dervente u Bosanskoj Posavini. Nakon rata jedno vrijeme živjeli su u Vrbovljanima, a onda su se trajno skućili u Okučanima. Za sada su im glavni izvori prihoda od bavljenja šumarstvom, Jure ima šumarski obrt. Uz to njegova obitelj odlučila se baviti i govedarstvom u čemu također vide svoju šansu.  

"Počeli smo kupovati teliće, hranili ih i dobili rasplodne krave i junice. Vjerujem da je to budućnost za nas koji živimo na ovim prostorima Slavonije, jer mi i nemamo nekakav širi izbor čime se baviti i što raditi ovdje u Okučanima osim poljoprivrede i stočarstva. Nema neke velike industrije, malo je tvrtki koje zapošljavaju, a mora se nešto raditi da bismo opstali. Svima je čudno što smo nabavili krave. Ispočetka to jesu malo veća ulaganja, ali već ima i nekog povrata. Prodali smo nešto junadi, imali smo odmah kupce, zadovoljan sam i sa cijenom, država također nešto potiče pa se nadam da ćemo širiti tu proizvodnju", kaže Jure.

OPG Mandir drži krave simentalske pasmine za proizvodnju mlijeka i francusku pasminu limousine koje planira uzgajati u sustavu "krava-tele". Sve ovisi o tomu hoće li uspjeti proširiti pašnjačke površine. Ako u natječajima za državno zemljište dobiju površine svakako će ići i na tu opciju, ali neće odustati od muznih krava. Trenutačno Mandiri drže šest muznih krava simentalki, sedam grla limousine, dva junca i šest telića. Planiraju proširiti štale i držati dvadesetak muznih krava.

"Nekada su moji roditelji u Mišincima držali krave. Baš i nisam bio neki zaljubljenik u njih, ali s vremenom sam shvatio da bi se od te proizvodnje moglo živjeti, pa ćemo širiti proizvodnju. U budućnosti, kada povećamo broj muznih krava i proizvodnju mlijeka planiramo izgraditi i mini siranu. No, i taj razvoj uvelike ovisi o tomu koliko ćemo zemlje kupiti ili dobiti na koncesiju. Što se tiče muznih krava trebalo bi nam barem dvadesetak hektara zemlje, a mi trenutačno imamo sedam hektara u privatnom vlasništvu. Ako bi se ukazala prilika za kupnju više zemlje, onda bismo ozbiljnije razvijali i sustav "krava-tele". Uglavnom, pribavili smo sve strojeve za obradu zemlje i proizvodnju hrane za stoku", priča nam Jure dok obilazimo štalu koju je napravio sa malo ulaganja.

To nije hotel za krave kakve su prije desetak i više godina gradili stočari uz višemilijunske kredite. Nažalost, mnogi od njih su u međuvremenu propali ili odustali zbog neisplative proizvodnje. "Kod nas je jeftina štala zapravo daščara od drvene konstrukcije sa limenim krovom i betonskom podlogom, a nedavno smo instalirali i pojilice s vodom, da si olakšamo posao. Dobra i funkcionalna nastamba za stoku izgrađena s malo novca i bez kune kredita."

Iako se obitelj Jure Mandira počela baviti govedarstvom, za sada su im ipak glavni izvori prihoda od bavljenja šumarstvom. A, evo kako su se počeli baviti tim poslom. Kada su zbog rata iz BiH izbjegli u Slavoniju (a snaha iz Vojvodine), krenuli su ispočetka.

"Počeo sam pomalo kupovati privatne šume, eksploatirati ih i na njihovo mjesto saditi nove. Površine koje posiječemo odmah pošumljavamo i za sada sam zadovoljan. Upornim radom i stalnim ulaganjem i kupnjom privatnih šuma okrupnili smo naše šumske posjede na šezdesetak hektara na području Okučana, Novske, Lipika i Požege. Do sada je taj posao dobro išao, no pitanje je što nosi budućnost. Privatnih šuma je sve manje, što smo mogli kupili smo, i dalje ćemo se baviti šumarstvom, ali odlučili smo i baviti se i stočarstvom", priča nam Jure u društvu rodbine i prijatelja koji su se upravo tog dana vratili s akcije pošumljavanja.  

"Danas smo sadili hektar šume hrasta kitnjaka kod sela Bijela Stijena. Ovog proljeća sam posadio dva hektara kitnjaka na tom području. Na jesen ćemo saditi 4 hektara hrasta u Medarima i hektar hrasta lužnjaka u Gornjim Bogićevcima, ukupno oko 50 tisuća sadnica."

Koja je tajna uspjeha izbjegličke obitelji koja je nakon rata krenula praktično od nule? Jure kaže da nema tajne, u obitelji svi rade: majka Matija, otac Stipe, supruga Elvira, ponekad pomažu i djeca. Bez obzira na teška poratna vremena primjer obitelji Mandir pokazuje da se uz puno rada, zalaganja i ulaganja  može solidno živjeti.

"Može se, samo treba imati nekakav realan plan, viziju i ići naprijed, ne odustajat, mislim da se tako može uspjeti. Posljednjih godina veliku šansu mlađima pružaju i europski fondovi, ali i državne potpore. Evo vidim da je u posljednje dvije godine na području Općine Okučani dosta mladih ljudi otvorilo obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ljudi nešto pokreću, trude se, daj Bože da uspiju."

Jure kaže da se prije dvije godine kandidirao na natječaj tip operacije 6.3.1. Programa ruralnog razvoja, ali tada nije imao dovoljan broj bodova. U međuvremenu je prerastao u malo veći OPG i sad se planira kandidirati za neku od drugih mjera, jer želi proširiti stočarsku proizvodnju i preradu mlijeka. U tomu bi mu novac europskih fondova dobro došao i omogućio brži razvoj.

"U cijeloj priči najbitnija je podrška struktura koje vladaju, od općinskih do državnih, da prepoznaju potencijal i da zadrže mlade ljude pomažući im koliko mogu da ostvare svoje snove. Bitno je komunicirati, razgovarati, mislim da svi mi možemo uspjeti jer nas je sad ovdje jako malo, a ima dovoljno prostora za sve. Volio bih da nas ima i više: i stočara, i šumoposjednika, i ratara, i voćara… Svima bi bilo lakše, jedni bi drugima i pomagali", kaže Jure.

U obitelji Mandira svi rade. Iako bolesni, pomažu i roditelji koliko mogu. Jurin otac Stipe je u mirovini, kreće se uz pomoć štake, ali i on obavlja neke poslove.

"Radimo svi, a najviše njih dvije – snaha Elvira i supruga Matija. Ja najčešće čuvam djecu, ali i obavim neki lakši posao sa štakom. Tko hoće raditi može i ovako, a tko neće, neće. Odem sa štapom u štalu i polako. Ako jednu balu sijena ne mogu odjednom, ja ju polako prevrnem tri puta i opet namirim marvu. Ako svaki dan radiš uvijek nešto kapa, a ako nećeš raditi onda ne kapa nigdje", kaže Jurin otac Stipe, umirovljeni željezničar,  zadovoljan što se sin uz šumarstvo odlučio i na držanje krava i poljoprivredu.

Velik dio posla u obiteljskom gospodarstvu obavlja Jurina supruga Elvira. "Imamo četvero djece: srednjoškolku Iru, dva osnovnoškolca Julijana i Marsela i malog Stipu koji ima 18 mjeseci. Naravno puno je kućanskih obveza: treba skuhati, oprati, očistiti kuću, raditi s djecom, a još je više poslova na gospodarstvu koje zajedno obavljamo svekrva i ja. Vidjeli ste krave, telad, imamo dvije krmače i prasce, perad, svega imamo. Imamo i vrt i voćnjak, na gospodarstvu proizvodimo gotovo svu hranu za našu obitelj. Nema slobodnih nedjelja i praznika, svakodnevno je puno posla, muž obavlja poslove na njivama, a koliko može pomogne nam i dida Stipe koji najčešće dadilja. Trudimo se, radimo, treba to i voljeti. Naradimo se, umorimo se, ali to volimo i radimo s puno ljubavi", poručuje vrijedna Elvira.

I baka Matija iako bolesna, puno pomaže snahi iz Bečeja u Vojvodini s kojom se, kaže, jako dobro slaže. "I dok smo živjeli u Bosni bavili smo se poljoprivredom držali krave, svinje, ovce, imali smo i nešto zemlje koju smo obrađivali. Volimo to i samo radom i obiteljskom slogom može se ići dalje", kaže Matija zadužena među ostalim za pravljenje dobrog sira.

Mandiri poručuju: Tko hoće raditi i potruditi se, može i u Slavoniji solidno živjeti.