AP/SBplus
553
Prikaza
0
Komentara
TRNJANI - Mara Anđelić već 20 godina brine za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kroz njezin dom u Trnjanima kraj Slavonskog Broda prošlo ih je više od 40, a mnogi su ondje prvi put osjetili sigurnost i stabilnost. Priču o toj heroini novog doba za tportal je ispisala brodska novinarka Ivana Imrešković.
AP/SBplus
Cijeli život posvetila je djeci – onima za koje se roditelji ne mogu brinuti, koju su roditelji napustili ili koja nose teške traume. Djeci koja tek traže svoje mjesto pod suncem.
Marin dom od 2006. godine mjesto je sigurnosti, podrške i svakodnevice koja mnogima nedostaje. Ona je jedna od rijetkih udomiteljica koja već dva desetljeća radi bez dana bolovanja ili godišnjeg odmora.
‘Kad djeca dođu u moju obitelj, želim da se ovdje osjećaju sigurno, da shvate da ih netko cijeni i da im želi pomoći. I sami kažu da osjećaju tu neku drugačiju ljubav’, kaže Mara.
Njezin životni put oduvijek je vezan uz djecu. Majka petero djece ostala je bez supruga 1992. i tada naučila što znači boriti se – prije svega za svoju obitelj.
AP/SBplus
‘Bilo je teško i za nju i za mene jer smo se jako vezale. Zvala me mama jer za drugu nije znala. Njezini posvojitelji potrudili su se da se prilagodi novoj sredini, ali mene nikada nije zaboravila. Dolazila sam joj na rođendane, a za 18. rođendan dobila je novi auto pa me pozvala da ga provozam. Danas je na fakultetu i jako sam sretna zbog nje’, priča Mara.
Najteži dio udomiteljstva, ističe, su rastanci. Iako udomitelji znaju da su tu privremeno, vezanost se ne može izbjeći. U tim trenucima vodi je jedna misao: djecu je ispratila do dijela njihova puta, a dalje ih čeka novi početak i, uz malo sreće, bolji život.
Kroz dom obitelji Anđelić prošlo je više od 40 djece. Svako dijete sa svojom pričom. Među njima je bio i Kristijan – dječak koji je kao beba teško stradao u požaru. Nakon brojnih operacija njegov izgled i dalje je bio drugačiji, a djetinjstvo obilježeno zadirkivanjem i odbacivanjem.
‘Kaže da sam ga uzela kad ga nitko nije htio’, govori Mara.
AP/SBplus
Na inicijativu socijalne radnice Anice Gusak Krajnović pokrenuta je humanitarna akcija kako bi mu se omogućile estetske operacije. U akciju se uključila i lokalna televizija SBTV – u samo sat i pol prodajom palačinki prikupljeno je više od 21 tisuće eura. No važnije od novca bilo je nešto drugo.
Na gradskoj tržnici Kristijanu su prvi put prilazili nepoznati ljudi, pružali mu podršku i govorili da je hrabar. Dječak koji se godinama skrivao iza Mare danas više ne skriva lice.
‘Hvala svima koji su pomogli u ovoj akciji, nemam riječi, hvala cijeloj Hrvatskoj’, kaže Mara.
Kod mlađih nastoji usaditi radne navike pa djeca preuzimaju brigu o svojim stvarima i pomažu jedni drugima oko zadaće. Odgoj onih starijih često je obilježen prepirkama oko izlazaka, a tu je Mara, kažu djevojke koje su trenutačno kod nje, stroga.
‘Jednom sam joj rekla da idem u grad s prijateljem kojega je već dobro poznavala. Nije mi povjerovala, sama me odvezla do grada i morala sam je upoznati s cijelim društvom. Još je na odlasku kroz prozor vikala svima da me moraju čuvati. Sada mi je to simpatično, ali u tom trenutku mi je bilo neugodno i nije mi bilo drago’, kroz smijeh govori Josipa koja je prošle godine kod Mare proslavila 18. rođendan.
AP/SBplus
Tetovaža koja govori više od riječi. ‘Hvala’ za svaku toplu riječ, opeglanu majicu, skuhan ručak, ali i za stroga pravila.
‘Hvala’ koje od neke djece nikada nije čula, ali ga je osjetila. Nekada to, priznaje Mara, budu i male stvari – spremljena kuća, kolač koji su djevojke same ispekle ili svijeće koje su zapalile kako bi je iznenadile. Prisjeća se i dječaka koji se teško otvarao. Četiri godine nije pokazivao emocije.
‘Jedno jutro poslao mi je poruku: “Teta, možeš li mi staviti kavu?” Odgovorila sam da mogu. A onda mi je poslao srce. Nakon četiri godine tim jednim srcem pokazao je da mu je lijepo ovdje. Pozvala sam svu djecu i rekla im da mi je poslao srce – oni su znali koliko je to velika stvar’, kaže Mara.
Uz djecu iz udomiteljstva ima četiri biološka sina, jednu kćer, devetero unučadi i troje praunučadi. U početku, priznaje, bez pomoći svoje djece ne bi uspjela. Danas si međusobno pomažu i funkcioniraju kao povezana obitelj. Stariji sinovi znali su pričuvati djecu kada bi morala liječniku ili obaviti nešto za druge.
Takav način života oblikovao je i njih – postali su ljudi puni empatije i brige jedni za druge.
U odgoju djece pomažu joj i susjedi, škola, socijalne radnice, psiholozi i prijatelji. Svi, kaže, imaju svoj dio zasluga.
Članak je u cijelosti dostupan OVDJE.