BARTOLOVCI - Josipa Jagodanović naizgled je obična srednjoškolka. Osamnaestogodišnja učenica četvrtog razreda slavonskobrodske Srednje medicinske škole, nakon koje želi raditi kao medicinska sestra. No, povod razgovoru s njom bila je činjenica da je mlada Bartolovčanka od djetinjstva prava čuvarica slavonskih običaja i tradicije, uz koje - neizbježno - ide i velika ljubav prema konjima.

- Moja ljubav prema konjima rodila se već od malih nogu, sa samo par godina, a traje i dan danas, ništa se nije promijenilo. Od tada pa sve do danas, a nadam se da će tako biti i dalje, moja obitelj drži konje. Trenutno ih imamo samo tri. Znalo ih je ranijih godina biti i po pet, šest… ali velike su to obveze za nekoga kome je to samo hobi. Naoko je svima lijepo, ali niste ni svjesni koliko je sati i truda ponekad potrošeno da sve bude predstavljeno u najboljem svjetlu. - počela je Josipa svoju priču za SBplus.

Jahanje je u njezinoj obitelji tradicija, nešto što rade gotovo svi članovi obitelji. No, u današnje vrijeme i nije tako uobičajeno upoznati djevojku koja konje ne samo da jaše, nego ih timari, hrani, čisti,…

- Jahanje smatram nečime što me ispunjava u svakom smislu te riječi. Netko to radi jer mora, netko jer želi i voli. Ja sam u ovoj drugoj skupini. Idem kad poželim, nekad rjeđe, nekad češće. Sada sam to stavila u 'drugi plan' jer ima par stvari koje su mi trenutno važnije, ali nikako ne odustajem od toga. Uvijek se nađe neko vrijeme, tako da sve bude posloženo kako treba i da ništa ne pati. Kada ne stignem ja, uvijek ima netko tko će me zamijeniti. - iskrena je Josipa.

Dok mnogi mladi gube interes prema kulturnom naslijeđu, Josipa je aktivna članica Kulturno-umjetničkog društva.

- Učlanjenje u KUD počelo je nešto kasnije nego što se razvila ljubav prema konjima. Imala sam tada sedam godina i pohađala prvi razred osnovne. Tada sam krenula u, takozvani, 'mali KUD' u kojem sam ostala učlanjena dvije ili tri godine. Nakon toga je uslijedila duga stanka sve do završetka osnovne, odnosno, do prvog razreda srednje škole. Mojoj prijateljici Eni je trebalo nekih mjesec-dva da me uspije nagovoriti da odem na jednu probu u KUD „Luka Lukić" u Brodski Varoš gdje je sve počelo. Jedna proba, druga, treća… Jedan KUD, drugi, treći… Jedno vrijeme sam čak odjednom išla u četiri KUD-a. Ne pitajte me kako sam sve stizala, iz škole sam trčala na jednu probu, drugu, svaki vikend bili su nastupi, druženja. Baš zato sam i imala toliko snage i volje. Taj osjećaj nakon odrađenog dobrog nastupa i pozitivnih komentara, samo te gura da ideš još bolje i više. Prednosti su te što sam kroz to razdoblje upoznala jako puno ljudi, prijatelja, obišla jako puno mjesta, vidjela različite kulture, različitosti pjesme i plesa. Kada ste u tome, toga nikad dosta, samo da je negdje ići i pokazivati svoje ruvo. - sa strašću govori Josipa.

Otkrila nam je i kako danas vidi svoju Slavoniju.

- Nažalost, što vrijeme dalje odmiče, sve je manje mladih ljudi u slavonskim selima. Prevelik broj njih odlazi, a samim time što oni odlaze, nestaje i sve ono što naši stari čuvaju godinama. Sve je manje radnih mjesta, a čim nema posla nema ni ljudi. Kao i svakom drugom tko je vezan za svoje mjesto i na ono što posjeduje skupa sa svojom obitelji i meni je žao jer umjesto napretka na našim područjima, sve je više onih koji se žele ugnijezditi i napredovati u drugim zemljama. - poručila je.

Ipak, Josipa je drukčija od mladih iz svoje okoline. Upravo njezina jedinstvenost i posebnost, čini je ponekad izuzetkom u njezinoj '2001.' generaciji.

- Trenutno sam aktivna članica KUD-a „Tomislav" iz Sibinja u kojem provodim predivne trenutke. Folklor odgaja mlade ljude, uči ih o tradicijskoj kulturi svog naroda, zajedništvu, lijepom ponašanju, zajedništvu, prihvaćanju različitosti. Odrastati u takvom okruženju sigurno mora doprinijeti da mi mladi izrastemo u dobre, društvene i zabavne ljude koje će sigurno svatko željeti u svom društvu pa i na radnom mjestu. U svemu tome najbolji i najljepši osjećaj je osjećaj pripadnosti. Spoznaja da si okružen prijateljima na koje se uvijek možeš osloniti, ali isto tako i oni na tebe. Svi oni lošiji i bolji trenutci uče nas lekcijama koje nas čekaju kad-tad u životu… i dobre i loše. Shvatimo kako na kraju svega - i lijepe i ružne stvari prođu, ali tu su s razlogom. Mlade ljude je danas teško zainteresirati za folklor jer je dostupan širok spektar raznih hobija, a folklor se često naziva „seljačkim" i nije prihvaćen s obzirom na trenutnu vrstu muzike u kojoj se mladi pronalaze, mjesta kojima se kreću. Smatram se čuvaricom tradicijskog blaga i na to sam ponosna. - zaključuje Josipa.

Pri čuvanju te tradicije nikad neće zaboraviti na one koji su joj prenijeli ljubav prema starim narodnim običajima.

- Najviše su u tim pričama zaslužni moj dida i moja baka. Od samog početka svog odrastanja s njima sam bila u tom svijetu. Ljubav prema konjima naslijedila sam od dide, a ovu prema nošnjama od bake. Sve to ne bi ni bilo izvedivo bez didine volje i želje da to prenese na mene, žrtvovanja da meni omogući i priušti sve što želim, ali ni bez bakinih nošnji i dukata koje je sve do danas sačuvala i dala meni… ali i moje volje da želim biti dio ove predivne priče koju nema priliku baš svatko pričati. Sigurna sam da ću jednoga dana i ja ići njihovim koracima. Samim primjerom mene, moja obitelj pokazuje kako njeguje tradiciju i kako bi se zapravo tradicija trebala njegovati. S koljena na koljeno. S odraslih na mlade. Jedino tako možemo biti sigurni da će se prenositi iz godine u godinu i da neće jednoga dana samo nestati među hrpom drugih stvari. Sigurna sam da sve dok je ovakvih ljudi poput mene, ali i ljudi koje poznajem koji se bave ovakvim hobijima, Slavonija neće izumrijeti. - emotivno je za kraj kazala Josipa Jagodanović.

Preostaje nam dodati kako uz ovako divne i pametne mlade ljude poput Josipe ipak vjerujemo u bolje sutra - ne samo za Slavoniju, nego za čitav svijet.