OKUČANI – Na današnji dan prije točno 26 godina oslobođen je okupirani dio zapadnog dijela Brodsko-posavske županije. Hrvatska vojska oslobodila je Okučane u kojima je danas, sukladno epidemiološkim mjerama, odana počast svim poginulim hrvatskim braniteljima u VRO Bljesak. I dok o ovoj akciji veliki broj ljudi zna gotovo sve, manje je onih koji su upoznati s činjenicom da je samo tri dana nakon oslobođenja, u Okučanima proradio radio koji je ponio ime Bljesak, koje dan danas nosi s ponosom. Svih ovih 26 godina kolege novinari i tehničari pratili su život ljudi okučanskog kraja dajući im u početku onu potrebnu snagu za ponovnim pokretanjem života na srušenim temeljima kuća, a onda kroz godine postajući žila kucavica informiranja ljudi toga kraja.

Kako su i oni dali svoj veliki doprinos, a uskoro slave 26 obljetnicu rada, o tim prvim ratnim danima, ali i svemu onome što je uslijedilo nakon toga razgovarali smo s Matom Višićem, direktorom radio Bljeska, koji je tamo bio od prvih dana a koji se i danas nije odrekao rada na terenu.

'Na prozor Radio postaje bio je obješen zvučnik i ljudi su nas slušali na ulici'

SBplus: Kakva su sjećanja na te prve dane Radio Bljeska i izvještaje koji su slani. I kolika je, zapravo, tada, u tim prvim danima nakon oslobođenja, bila važnost osnutka i rada Radio postaje ne samo u smislu informiranja nego i za same povratnike?

Mato Višić: Nakon VRO Bljesak – program su 4. svibnja  pokrenule kolege s Hrvatskog radija (Radio Sljeme i Radio Osijek) – uhodavali su u početku domaću ekipu koji su nastavili posao. U redakciji i režiji je bio samo jedan telefon, pa su kolege u studiju u Zagrebu snimale pozdrave braniteljima kojih je ovdje bilo iz svih dijelova Hrvatske. Svi su htjeli znati kakva je situacija na terenu, jesu li im najbliži živi i zdravi, čestitali su na velikoj pobjedi i oslobođenju do tada okupiranog  područja. Uz to što je ton išao u eter tada na 93,6 Mhz (danas 105,5 Mhz), sjećam se da je, čini mi se na inicijativu legendarnog Branimira Špoljarića, na prozor radija bio obješen zvučnik i ljudi su i na ulici mogli slušati program. Ovdje su novinarska ratna iskustva, uz već spomenutog Branimira Špoljarića, doživjeli i na realizaciji bili angažirani vrlo poznati novinari poput Eliane Čandrlić, Mislava Togonala, Slavka Milasa,Sanje Račić,Nevenke Grašić, Sanje Gudek, Željke Bačić, Željka Kovačevića, Gerharda Silvija Radonića. Svi su bili predvođeni urednikom Ivanom Jurišićem, a tu su također bili tehničari terenske tehnike Hrvatskog radija Zoran Maleš, Tomislav Kasun, Zvonko Molan, Robert Čubrić, Miroslav Bezmalinović, Boris Krznarić, Vjekoslav Bedeniković, Dražen Kolarević, Antun Krleža i šef tehnike Marko Topolnik. Prije toga je jasno trebalo postaviti tehniku i osposobiti odašiljanje programa, a to su - dok se još pucalo - između 2. i 3. svibnja učinili tehničari Odašiljača i veza HRTV Zdenko Luburić, Zlatko Kovačić, Zdravko Podgajski, Mladen Juričan, Boris Ciboci i Ivica Cindrić.

Što se tiče izvješća, najvažnije je bilo uputiti povratnike i civile koji su ostali u Okučanima i okolnim mjestima o sigurnosnim pitanjima, radu Crvenog križa, obaveznom prokuhavanju vode, jer su svi bunari nečim bili zagađeni, postupcima vezanim za pronalaženje minsko-eksplozivnih sredstava, mjestima gdje se obratiti za pomoć, hranu, dokumente, informacije i upite o nestalim osobama, radu zdravstvenih i ostalih ustanova te koracima koji se poduzimaju u svrhu normalizacije života. To se događalo u tim prvim danima. U razdoblju od 18. svibnja 1995.  do kraja studenog 1995. svake subote, putem jednosatnog radio mosta s HR Melbourne i HR Sidney, izvještavali smo Hrvate u dalekoj u Australiji o događanjima na oslobođenom području kako u Bljesku tako i u Oluji. Imali smo ekskluzivna javljanja izravno s područja Kostajnice i Dvora na Uni odakle nam se javljao tadašnji direktor Drago Barnaš koji je na teren išao zajedno sa dečkima iz 121. novogradiške brigade. Pratili smo prihvat izbjeglih Hrvata iz BiH, Vojvodine i ostalih dijelova bivše države odakle su protjerani. Veliki dio njih je našao novi dom na ovim prostorima. Naš je Radio u to vrijeme uistinu bio važan izvor informacija, javni servis za cjelokupno stanovništvo, svjedočili smo brojnim životnim dramama, sudbinama ljudi koji su se našli ovdje i učinili ovo područje spojem pomiješanih kultura, svjetonazora, vjeroispovijesti i mentaliteta.

 SBplus: Kakva su tvoja sjećanja na Okučane tih prvih dana nakon oslobođenja i početka rada Radio postaje Bljesak?

 Mato Višić: Za razliku od Gornjih Bogićevaca i Dragalića koji su do temelja bili uništeni, Okučani su bili gotovo netaknuti od granatiranja i ratnih razaranja. Znatno je lakše bilo pokrenuti rad javnih institucija i koliko toliko normalizirati život, međutim infrastruktura nije bila u cijelosti u funkciji, pa je na tome trebalo raditi. Postrojbe Hrvatske vojske i policije su ostale na području gdje je provedena akcija Bljesak još neko vrijeme, a kako je u ratu od 1991. godine na tom zapadnom dijelu bivše općine Nova Gradiška, bilo razoreno 19 sela, trebalo je puno rada i truda kako bi se život vratio u kakvu-takvu normalu, početi obnovu i omogućiti prognanicima potpuni povratak.

Fenomenalno je bilo vidjeti tada ljude koji su bili puni entuzijazma i svi smo se nadali da će, ne samo ovaj mali dio naše Domovine, nego i cijela Hrvatska, biti ekonomski jača i bolja i od same Švicarske. Sve je tako izgledalo kad je počela obnova. Najzapadniji dio županije je bilo jedno veliko gradilište. Država je uložila puno novca u obnovu, a onda se ispostavilo da su tu obnovu radili i oni koji nikad u životu nisu ciglu postavili. Brojni mešetari su ovdje otvarali tvrtke na papiru, kako bi dobile status na „Području od posebne državne skrbi", a nisu nikog zapošljavale, nisu plaćale obaveze općini, onda bi nestale, a dugovi su ostali. Do tada su koristili su sve pogodnosti tog statusa. Država nije imala efikasnu kontrolu. Uništeni su gospodarski potencijali i prirodna blaga poput ribnjaka u Vrbovljanima. Ratni profiteri su došli na svoje, a to su im omogućili loši političari.  Brzo se rasplinuo san o bogatoj i ekonomski moćnoj državi.

SBplus: Jesu li se od tada, tih prvih dana nakon oslobođenja, do danas značajno promijenili uvjeti življenja u samim Okučanima, ali i na području cijele općine?

Mato Višić: Uvjeti su se uvelike promijenili . Puno je novca uloženo u prometnu, komunalnu i društvenu infrastrukturu. Međutim ta ulaganja ne prati trend zapošljavanja. Zato što nismo poslodavcima omogućili sigurnost za održive investicije, plaćamo previsok PDV, mali milijun parafiskalnih nameta. Kod nas administracija jednostavno koči napredak - tako je u cijeloj državi. Za jedan  običan dokument moraš izgubiti tri dana, a hvalimo se kako smo informatički povezali sve sustave. Nismo, tek smo se malo pomakli i trebat će još vježbanja demokracije, samokritičnosti i promjena, jer bez obzira koliko smo opljačkani u ovoj državi se uz trud (kakav dajemo u drugim zemljama u koje odemo trbuhom za kruhom) može dobro  živjeti. Moramo pojednostavniti zakonodavstvo, uvesti političku odgovornost i reformirati mnoge grane koje kako vidimo ne funkcioniraju.

'Ovdje ipak povremeno bljesne neka značajnija investicija'

SBplus: Kod Okučana, nekada se barem tako čini, kao da postoji svojevrstan sindrom Vukovara. Svi ih se sjete za dane obljetnica, a nakon toga prepušteni su sami sebi?

Mato Višić: Pa, oni koji promatraju sa strane bi možda tako rekli. Ja se ne bih u potpunosti složio, jer ako gledamo iseljavanje - nema kraja, osim možda Međimurja i Istre, iz kojeg mladi ne odlaze van. Dakle nešto ne štima na državnoj razini. Ovdje ipak povremeno bljesne neka značajnija investicija, a danas u vrijeme pandemije očito je da se državna blagajna ne puni onim kapacitetom kojim bi trebala. U isto vrijeme se povećavaju troškovi za zdravstvo i za očuvanje radnih mjesta. Novac iz EU fondova ima ograničenja i po pitanju namjene, vrste potencijalnih korisnika i niza drugih elemenata, vremenskih rokova koje naša administracija teško prati, a treba mijenjati i naš mentalitet. Hoću li smanjiti brzinu vozila samo zato što postoji kamera? A kad je prođem opet po starom - udri po papučici. Ne treba nam kamera, ako smo savjesni i svjesni da ćemo nekog ili sebe brzom vožnjom ubiti! 

Primjer - neki dan je jedna starija umirovljena povratnica iz Njemačke tražila osobu za košenje povećeg dvorišta. Posao koji bi mlađi čovjek bez problema napravio za sat vremena. Ona je spremna platiti 200 kuna. Uračunaj trošak goriva i maziva te rezne niti, sve skupa je riječ o 30-ak kuna. Odbij trošak poreza i evo ti satnice od minimalno sto kuna. Ova umirovljenica takvu uslugu treba u sedam mjeseci najmanje dva puta mjesečno – računica je jednostavna. Ima sigurno još osoba u našoj sredini koje su spremne platiti takvu uslugu. Tko želi raditi, s vrlo malo ulaganja, može pokrenuti i proširiti posao te odbaciti odlazak na njemačku bauštelu!

SBplus: Novinar si i svakodnevno pratiš sva zbivanja na području općine. Što je to što stanovnike najviše tišti, što im smeta i gdje vide prostora za napredak i bolje sutra?

Mato Višić: Ukratko, u ovom trenutku neizvjesnost oko pandemije, to je odlazak mladih zbog neadekvatnih plaća  i neuređenosti opće države. Naš sustav školovanja ne prati mogućnosti gospodarstva, proizvodimo zanimanja za koja nema dovoljno radnih mjesta. Mnogi spominju promjene izbornog zakona i  nelogičnosti da na pozicije u politici koje odlučuju o njihovoj sudbini,  dolaze ljudi koji su osvojili 15 glasova i slično. To je ono što ih tišti. 

SBplus: Hoće li i u kojoj mjeri izgradnja novog mosta na Savi kod Gradiške imati svog pozitivnog odraza i na ekonomsku sliku života stanovnika općine Okučani?

Mato Višić: Možda ali  ne u tolikoj mjeri u kojoj se očekuje. Nekog zapošljavanja će biti. Možda i mogućnosti povećanja dijela uslužnih djelatnosti za one osobe koje će imati potrebu skretanja s buduće autoceste u same Okučane. Ne treba zaboraviti da je središte Okučana sjecište prometnih pravaca i već je tom činjenicom trebalo biti povećanja prihoda iz tranzita i razvoja turističkih sadržaja.

SBplus: Kako vidiš Okučane danas, i kakav je, iz tvog kuta gledanja, pogled na Okučane sutra, kakvi bi mogli biti i što je po tebi potrebno činiti da tvoja vizija sutrašnje slike toga kraja postane stvarnost? Barem djelomično, ako ne u cijelosti?

Mato Višić: Okučani su relativno dobro uređeni, imaju sve i gospodarske i prirodne predispozicije za ugodan i dobar život! Međutim kao i u svakoj drugoj sredini - ako sam ne pokreneš nešto u svom životu neće ti biti bolje. Treba se truditi i raditi. Jasno, odlazak mladih ćemo zaustaviti jedino otvaranjem radnih mjesta. Uloga Općinske uprave je u tome da stvori predispozicije za ulaganja poduzetnika. Dakle osigura svu potrebnu infrastrukturu u industrijskoj zoni, pristupnu cestu, plin, struju, kanalizaciju, vodu, da omogući olakšice ulagaču  i ugovorno ga obaveže tako da on nema mogućnosti manipulirati dobivenim benefitima. Potrebno je što prije riješiti problem kolektora otpadnih voda, formirati Turističku zajednicu ili je osnovati zajedno sa Starom Gradiškom, Gornjim Bogićevcima i Dragalićem. Iako se kontinuirano ulaže u natalitetnu politiku, školski i predškolski odgoj, potrebno je dodatno pojačati demografske mjere i stvoriti predispozicije za nova zapošljavanja i ostanak mladih obitelji. Ne dajmo našu zemlju u bescjenje strancima. Nadam se da će se tada ljudi početi vraćati i ostajati. 

SBplus: Uz čestitke za skorašnji rođendan Radio Bljeska, što ti i tvoje kolege slavljenici, danas 26 godina nakon osnutka, poručujete slušateljima?

Mato Višić: Poručujem im da nas slušaju i dalje. Vjerujem da smo im našim programom svaki dan učinili ugodnijim. Hvala im na 26 godina vjernosti!