Vjerni čitatelj PlusPortala zaželio je da anonimno objavimo njegovo pismo tek naočigled vezano (samo) za kašnjenje jutrošnje željezničke linije Slavonski Brod-Zagreb. Zapravo je ono vapaj Slavonca koji gleda kako odumire sve što mu je bilo milo. U nastavku je pismo moguće pročitati u cijelosti.
- Kako da vam vjerujemo, kako da mislimo da ste tu radi nas, radi Hrvatske, radi ljudi, radi zajednice. Kako? - postavljam si ovo pitanje već duže vrijeme. Duže vrijeme gledam u kojem smjeru idemo, kuda nas vode, kojim putem žele da ih pratimo, tko će od nas uopće stići tamo kuda idemo?
Na dan Svih svetih vozio sam se našim slavonskim selima, posjećivao s obitelji groblja, u našim nekada lijepim slavonskim mjestima. I sad kada se sjetim onoga što vidim, dok ovo pišem, očekujem da će me netko počupati, gurnuti, probuditi iz ove noćne more. Ali ne, nije, nije to noćna mora, budan sam. Gledam sela, gledam ono što vidim, a vidim zarasla nogometna igrališta, trava veća od prečke na golovima. Jedan mali detalj naših sela, a tako slikovit, tako rječit, tako žalostan, tako stvaran. Ako je trava tolika, znači nema razloga da je netko kosi, nema razloga da netko po igralištu trči, da se smije, da plače, da viče, da živi. Nema razloga, jer nema tko. Nema djece, nema nikoga, samo selo koje umire. A nije tako uvijek bilo, i ne nisam nostalgičar, ne kažem da je prije bilo bolje, ali kada vidim ovo, a vidio sam i ono prije, kada je na tom našem igralištu bilo djece, bilo odraslih, kada je ono bilo centar svakog sela, moram se pitati zašto. Zašto je trava toliko visoko izrasla?
Ilustracija. Foto: Ž.G./PLUS
Danas je Interliber u Zagrebu. Skupila se djeca iz naše Slavonije, Slavonije u kojoj je trava na nogometnim igralištima veća od golova, da odu do Zagreba, da kupe knjigu, da im noge vide malo Hrvatske. Sjedaju u vlak u 06,07 sati. U Zagreb, trebaju doći u 10,04 sati. Trebaju, ali neće. Neće jer vlak do Zagreba vozi preko 5 sati. Sjećam se da smo nekad davno, davno u ono vrijeme koje svi želimo zaboraviti, putovali do Zagreba ispod 2 sata, točnije 1 sat i 58 minuta. A danas nam ni 5 sati nije dovoljno.
Da se tako nešto postigne, treba jako puno truda, jako puno želje, htijenja, moći. Moći koju smo im mi dali, da svojim radom, pardon neradom, postignu. Jer tako nešto ne nastaje tijekom noći. Godine su za to potrebne. Godine da na igralištu trava naraste preko gola, da vlak putuje na istoj dionici triput duže, da se uništi nešto što se zove Slavonija, i da postane ovo što danas gledamo.
Ilustracija. Foto: Ž.G./PLUS
Jednom davno je jedan seljak rekao - ako želim janje zaklati, moram uzeti nož, moram mu prići, moram ga pogladiti po glavi, a ono me gleda. I pitam se, zna li to janje da ja nosim nož, da ga danas neću maziti bez razloga. Mislim da zna. Jer me gleda. Vidim da me gleda. I da zna. Zna da je danas njegov dan.
E pa vidimo i mi, vidimo da nas mazite, da nam tepate, da nam lažete, da nam prilazite i da nemate iskrene namjere. Jer da imate... trava bi bila pokošena, djeca bi se na igralištu igrala, trčala, smijala. Selo bi živjelo. Slavonija bi živjela. Slavonija ne bi bila umiljato janje.
Hvala vam što nas toliko volite!
