SLAVONSKI BROD - Svjetski je dan prijevremeno rođene djece. Njihov broj neprekidno raste, a procjene kažu da se svako deseto dijete rodi prijevremeno te da, samim time, godišnje na svijet dođe 15 milijuna 'palčića' - kako ih od milja zovemo.

Tom smo prigodom razgovarali s Valentinom Čondrić Maričić, majkom koja želi osvijestiti javnost o toj temi.

Kakvo je bilo Vaše osobno iskustvo prijevremenog poroda? Što ste očekivali i kako je tekla trudnoća, a kako se sve u konačnici odigralo? Jeste li uopće imali vremena pripremiti se za ono što dolazi?

Moja trudnoća je tekla uredno, vodilo ju je više ginekologa, budući da je moja ginekologinja bila na porodiljnom. Prvo bih htjela naglasiti kako nije baš zgodno da nemate svog ginekologa koji vam vodi trudnoću, jer dobijete dojam da nitko zaista ne vodi računa o vama, što nas dovodi do činjenice da baš i nemate kvalitetnu zdravstvenu skrb kao trudnica. Ja sam radila čitavu trudnoću, do tog 30 tjedna kada zbog visoke temperature završavam na hitnom primjenu Opće bolnice Dr. Josip Benčević. Zaista su tada obavili niz pretraga, no zbog toga što nisu znali što mi je zapravo uputili su me u KBC Osijek, s ciljem okončanja trudnoće. Naravno, to mi je bio ogroman šok, nisam znala što slijedi, a i ne bih baš rekla da je to najbolji način za priopćiti trudnici koja strahuje za život djeteta. Stela je u koncu rođena u 34+0 tjednu (procijenjena 33+0, s 1970 g i 44 cm). Sada je Stela predivna djevojčica od skoro 2 godine (20 mjeseci) i 9,5 kg. U KBC-u Osijek me preuzela prekasna liječnica Iva Milić Vranješ, kojoj ne mogu dovoljno zahvaliti što smo uspjeli izgurati do 34 tjedna. Nedovoljna je i educiranost o tome što dovodi do prijevremenih poroda. Ja sam se kao trudnica prvi put susrela s kolestazom u trudnoći, a mišljenja sam da su se neke stvari mogle i spriječiti kada bi se malo više obratila pozornost prilikom redovitih pregleda u trudnoći. U tom periodu neizvjesnosti stvarno nemate izbora nego gurati dan po dan, imati vjere i nadati se najboljem, što je u nekim trenucima stvarno teško.

Što je najvažnije roditeljima tijekom prvih, vjerujem neizvjesnih, dana života njihovog prijevremeno rođenog djeteta? Pruža li sustav dovoljnu podršku?

Najbitnije je imati dobar sustav podrške. U prvim danima kada je dijete pod skrbi neonatologije vi stvarno ne možete puno, već slušati upute liječnika. Jako je teško vidjeti dijete da samostalno ne diše ili sa svim cjevčicama i roditeljima se u tim teškim trenutcima ne pruža dovoljna psihološka pomoć. Uglavnom su to šturi odgovori da je dijete još uvijek životno ugroženo i da morate čekati. Tu su i razni problemi, nemogućnost ostvarivanja dojenja, gubitak mlijeka budući da vi u većini bolnica nemate stručnjaka za dojenje. Velika borba naravno slijedi i izvan bolnice. Ja ću uvijek reći da tu isto ne ide bez podrške obitelji. Naravno tu ste vi kao roditelji tog djeteta, no ja bez podrške obitelji ne bih nikako mogla. Pogotovo svoje mame koja je bila moja stijena u tom periodu. Smatram da je i nedovoljno ljudi educirano što to znači „Palčić" i da to nije dijete koje je samo „manje". Slušajte roditelje nedonoščadi i vjerujte da oni samo rade ono što je najbolje za njihovo dijete. Nedonoščad nema jednako razvijen imunološki sustav kao terminska djeca i samo jedna prehlada, nedonošče može ponovno vratiti na respirator i u bolnicu.

Kakva je opremljenost bolnica za ovakve slučajeve prijevremenog rođenja djeteta? Kakva su Vaša iskustva?

Naša brodska bolnica nije dovoljno opremljena za djecu rođenu prije 34 tjedna (ekstremne i vrlo nedonošene nedonoščadi) i zaista apeliram na raspodjelu sredstava, jer mislim da je smiješno da se humanitarnim akcijama prikupljaju sredstva za inkubatore. Mi zaista imamo vrhunske stručnjake u našoj bolnici. Doktor Ivan Krajinović koji je kasnije vodio našu kćer je divan liječnik i ogroman stručnjak i neupitno je potkovan znanjem za zbrinjavanje prijevremeno rođene djece. Čak i prebacivanje iz bolnice u bolnicu dodatno otežava već tešku situaciju i dodatno ugrožava nedonoščad.

Što u kasnijem dijelu života djeteta znači biti roditelj Palčića? Ima li to svoje posebnosti, na što trebate obraćati pozornost?

Kao mama Palčice, morala sam se naučiti strpljenju. Prva godina života djeteta je stvarno kaotična, to su mjesečni posjeti liječnicima (neonatolog, fizijatar, gastroenterolog, oftalmolog),... Jednostavno, pripremite se na hrpu posjeta liječniku i na manje onih za fotografiju lijepih trenutaka. Neka djeca imaju i dugoročne poteškoće i potrebno im je više potpore. S većinom stvari se ti roditelji prvi put susreću, pogotovo ako su svakako prvi put roditelji i k tomu roditelji palčića. Sve, naravno, ovisi o djetetovim dijagnozama, a učestalo roditelji preuzimaju i ulogu medicinskog radnika u slučaju neke vrste poteškoća s hranjenjem ili disanjem. Mi smo imali sreću da smo uz puno truda i rada sve svoje dijagnoze riješili, ali morate u startu biti spremni na borbu.

Što biste poručili roditeljima koji se nađu u Vašoj situaciji, a što državi/sustavu zdravstvene skrbi vezano za Palčiće?

Prije svega morate skupiti hrabrosti i boriti se za svoje dijete, educirati se koja su vaša prava. Od velike je pomoći znati da imate pravo produljiti porodiljni dopust za razdoblje koje je dijete prerano rođeno, u slučaju daljnjih potreba i praćenja kod liječnika nakon isteka prve godine, moguće je zatražiti i daljnji dopust za njegu djeteta. Isto tako - što i sama učim svakodnevno - ne uspoređujte djecu. Svako dijete ima svoj razvoj, prematurusima se s razlogom prati kronološka dob. Naravno da je bitno da dijete savladava razvojne miljokaze, ali dajte djetetu vremena.

Državi bih, pak, poručila da je nužno ulagati u bolnice kako bi se mogla omogućiti adekvatna skrb prijevremeno rođenoj djeci, da hrvatska stvarnost ne bi smjela biti skupljanje adekvatne opreme po humanitarnim akcijama i slično.

Na kraju bih htjela s vama podijeliti jedan citat. „Neki ljudi čitav život čekaju da upoznaju svog heroja, a ja sam svog rodila." Palčići su upravo to - jedni mali, snažni, tvrdoglavi heroji.