POŽEGA - Svako mjesto nosi svoje povijesne posebnosti, to je prošlost u koju se nema što dodati ili izmisliti, samo pronaći, čuti, posložiti i zapisati, a upravo time vodi se umirovljeni 66-godišnjak Đuro Mesić, rodom iz Golobrdaca, koji sada živi u okolini Velike Gorice.

Đuro Mesić napisao je knjige Mesići rod i zavičaji, NK Parasan 1956.-2006., Rodoslovlja obitelji Podlapca/Podlapače, Rodoslovlja obitelji Pišača/Krbave i Tolića, Golobrdci, RazMiniRaj DomOVinu, a jučer je imao i predstavljanje knjige 'Donji Emovci' u Zlatnom Lugu. Zašto je krenuo s pisanjem raznih knjiga kazao nam je sam autor Đuro Mesić.

SBplus: Zašto ste odlučili pisati o, možemo slobodno reći, selima Požeštine?

Đuro Mesić: Iz popisa izdanih knjiga (dvije knjige Rodoslovlja) vidljivo da se radi i o još jednoj župi u Lici koja ima ukupno pet sela, raseljeni su upravo u i oko Slavonskog Broda.

Zašto sam se odlučio ovako istraživati i zavičajno pisati? U meni postoji znatiželja o zavičaju i predcima po rođenju a tijekom Domovinskog rata sam radeći diljem Lijepe Naše uvidio da zapravo ratni stradalnici kroz povijest (svi ratovi) znaju premalo o svom kraju i bližnjima. Svojim knjigama pomogao sam mnogima diljem svijeta i bar 50-tak iseljenika koji više ne znaju ni naš jezik spojio s njihovim po predcima obiteljima. Povezao sam ih i u iseljeništvu, a neki su posjetili domovinu predaka i upoznali me na njihov zahtjev.

Obiteljsko i zavičajno istraživanje Golobrdaca i Donjih Emovaca je nastavak moje znatiželje. Kad usporedim obiteljske podatke iz prve knjige „Mesići rod i zavičaji" i ove danas iz aviona se vidi da onda nisam znao ništa, ali se rado prisjetim kako je onda sretna bila moja mama jer sam saznao i zapisao više nego je ona pamtila.

SBplus: Napisali ste i monografiju svoga rodnoga sela, što Vas je potaknulo na to?

Đuro Mesić: O knjizi Golobrdci i temi našeg sela mogao bi puno reći, pa čak da sam malo i razočaran. Ljudi vole da im laskate, a ne pišete istinu jer ne žele da sve znaju drugi suseljani. A moje knjige su temeljene na dokumentima iz Državnih i crkvenih arhiva, povijesnih knjiga povjesničara i dnevnog tiska iz davnih vremena.

Iako sam se trudio doći do što više povijesnih zapisa već danas, dvije godine kasnije, imam puno novih povijesnih saznanja. Dokumenti u arhivima ne čekaju na jednom mjestu već rudarskim radom dolazimo do njih.

SBplus: Svoj rad nastavljate s knjigom Donjim Emovci, što ona donosi?

Đuro Mesić: Knjiga 'Donji Emovci' je idejno ista. Ponosno mogu reći da će i povjesničari u njoj pronaći dobro polazište za neka nova istraživanja u turska vremena. Spoznaju o Emovcima ili nastanku dvojih Emovaca kao i rodbinsku povezanost obitelji najstarijih prezimena temeljenu na dokumentima. Do sada nepoznato. Nešto sam saznao i zapisao o povezanosti dva sela kroz crkvu i zajedničko groblje za što u knjizi Golobrdci nisam znao.

U obadvije knjige popisujem imena svećenika zahvaljujući kojima imamo zapisane obiteljske matice. Njihovi uspoređeni popisi govore kolika su veća moja nova saznanja, tako na svim područjima.

SBplus: Koje su Vaše sljedeće teme', odnosno što je sljedeće o čemu ćete pisati?

Đuro Mesić: Svakako da mi je u ovom trenutku želja odmor, no i danas osjećam da sam i dalje znatiželjan i da o svemu ima još istraživačkog prostora.

Nedavno sam izdao knjigu „RazMiniRaj DomOVinu" koju sam zapravo stvarao svih ovih godina od moje prve knjige (u kojoj se nalaze i neke pjesmice). Radeći na razminiranju prošao sam Lijepu Našu, nešto i izvan nje, i imao svoje mišljenje o dobrim i lošim stranama tog sustava. Radio sam u prostorima takozvane ničije zemlje ili zona u nadležnosti međunarodnih snaga kod Pakraca, Karlovca, Maslenice, Bršadina, Mirkovaca, Škabrnje.

Razminiravali smo prostore za povrat prognanih i stradalih, a i sami često ugroženi. Naime stradali i poginuli pirotehničari zaslužuju sigurno puno više, a kroz ovu knjigu nisu potpuno zaboravljeni i zapisani su. O poginulom pirotehničaru humanitarnog razminiranja iz Požege ili dvojici iz Slavonskog Broda, nema spomena i od društva su zaboravljeni. Kao pirotehničari HV-e i MUP-a stradali su mnogi o čijim obiteljima nadam se brinu ustanove.

Naišao sam na urednika i jednu pravnicu koji su me uvjerili da je istina iz prve ruke vrijedna objave. Tekst su ponegdje prilagodili 'istini' dozvoljenoj za objavu i ohrabrili me. Svojim novcem i za svoju dušu, nema cijene.

Svoju istinu ne želi nikome nametati jer kako kaže: „I bolni udarac ruke svim prstima ne nosi isti osjećaj boli".

- Plivam u knjižnim vodama jer mi to čini zadovoljstvo i ne smatram se piscem. Rekao bi istraživački putopisac i vjerujem da će kako odmiče vrijeme moje knjige biti što vrijednije. - kazao je na kraju za SBplus Đuro Mesić.