POŽEGA - Mario Kovač kazališni je i filmski redatelj, a vrlo je aktivan i po pitanju književnosti. Ovaj je svestrani čovjek do sada objavio dvije zbirke poezije, dvije znanstvene knjige, jednu biografsku knjigu te više zbornika u kojima dijeli koautorstvo. Monogatare + je njegova druga zbirka kratkih priča, a koju je sinoć po prvi puta predstavio požeškoj publici u Gradskoj knjižnici Požega.

Skupio je u njoj desetak priča i jednu dramu, a tematski je 'pokrio' brojne književne žanrove poput znanstvene fantastike, horrora, erotskih priča, dokumentarne crne kronike,...

Ono što njegove priče čini posebnima jedu antijunaci i antijunakinje, odnosno, ljudi kojima je najčešće u nekom nekontroliranom trenutku život krenuo naopako te se nikako ne mogu iskobeljati iz situacija u kojima su se našli.

Što ga je potaknulo da objavi svoju drugu zbirku kratkih priča i to nakon više od dva desetljeća što je objavio svoju prvu pod nazivom „Baršunasto podzemlje“, otkrio nam je sami autor, Mario Kovač.

- Moja nova knjiga izašla je početkom ove godine, a ona je ujedno plod mog dugogodišnjeg pisanja. Znači neke priče u njoj stare su i dvadesetak godina jer je moja prva takva zbirka objavljena 2001. godine. Pitanje je bi li ove zbirke uopće bilo da nije bilo nesretne korone i lockdowna. Imao sam tada vremena za 'godišnje čišćenje' i tako sam shvatio da imam doista puno kratkih neobjavljenih priča. Skupio sam ih sve na jedno mjesto, dodao jedan dnevnički zapis i dramu te odlučio to sve skupa objaviti. - kazao nam je gospodin Kovač, a odmah je i otkrio što se to krije iza neobičnog naziva knjige „Monogatare +“.

Svi u nazivu traže nekakvu simboliku jer ima 'gatare' u sebi, no nije u tome stvar. Zapravo je vrlo jednostavno. Monogatare na japanskom u prijevodu doslovno znači „kratke priče“. Jedan od mojih najdražih autora, baš u tome specifičnom žanru kratkih priča je japanski pisac Ryunosuke Akutagawa koji je široj publici poznat zbog priče Rashomon po kojemu je Kurosawa snimio svoj legendarni film - priča koja je iz četiri ugla gledala jedan događaj, odnosno, bavio se eksperimentnim načinom pripovijedanja kratke priče. I dok sam tražio literaturu o njemu kao i te zbirke koje nisu kod nas prevedene, pa sam ih čitao na engleskom, primijetio sam da na kraju svake te priče  piše „monogatare“. Svidjela mi se zvučnost te riječi te sam i progooglao što ona znači. Rekao sam sam sebi da neću komplicirati oko naslova te samo stavio tu riječ. Odabir japanskog jezika, dakako, nije bila slučajnost iako ne znam njihov jezik, no njihova mi je kultura jako zanimljiva. - pojasnio nam je.

Čovjek je ovo koji je, ujedno, puno puta bio u Požegi kazao nam je nešto i o tome, a posebno je naglasio kako mu je uvijek drago doći.

- Mogu reći da me uz Požegu veže jako puno stvari još od 90.-tih godina kada sam svirao u bendovima, a tada je grad imao jako snažnu anarho punk scenu. Prijatelje iz tog vremena imam i dan danas tako da su to dugogodišnje veze ostvarene zbog glazbe i punk svjetonazora. Zatim jako je tu puno i kazalištaraca koji su studirali samnom, a radili smo i profesionalno - poput Ines Bojanić, Antonija Stanišić, Jasmin Telalović,.. - sve su to glumci i glumice koji su mi kolege, ali i prijatelji. Ujedno, i LiDraNo je spojio na neki način Požegu i mene jer sam po izboru Agencije za odgoj i obrazovanje do nedavno bio ovdje i državni izbornik. Četvrta je poveznica i kvizaška scena. Požega ima vrlo jaku takvu scenu i jedan od najstarijih kvizačkih turnira, a koje organizira grupa kvizoljubaca Zlatna dolina. - dodaje.

Iako je svestran, Mario ima vremena za sve ono što voli, kako nam je kazao, ništa mu od toga što radi nije teško jer to je ono što on voli - glazba, književnost, gluma,… Za kraj je napomenuo kako mu ovo nije posljednji posjet u Požegi te da će ih biti još puno.