POŽEGA - Gotovo da ne postoji blagdan ili manifestacija u Požegi na kojoj nema Miroslava Vernota i njegova ponija Sokola. Ovaj šetlandski poni obišao je gotovo sve koncerte, festivale i fišijade na području Zlatne doline. No, nakon nešto više od 10 godina rada i uveseljavanja Slavonaca, došlo je vrijeme za njegovo umirovljenje. O suradnji Sokola i Miroslava te njihovom pojačanju Vilmi, pisao je Franjo Lepan za 24sata, čiji članak prenosimo u cijelosti.

Nešto više od desetljeća, Miroslav Vernot iz Tekića kod Požege i njegov šetlandski poni Sokol uveseljavaju najmlađe Požežane, a i druge u Slavoniji.

Naime, Miroslav iznajmljuje malenog konja za jahanje u kojemu uživaju najmlađi i na taj način pobjeđuju strah od jahanja. Svakog blagdana ili nekog od događanja na glavnom požeškom Trgu Svetog Trojstva moguće je vidjeti njih dvojicu, Miroslava i Sokola. Vlasnik razgovara s poznanicima, a Sokol koristi prigodu da se malo počasti travom, mada mu njegov gazda uvijek ima pripremljenu zobnicu s hranom, da se nađe. Idilična je slika djece koja jašu, a njihovi ih roditelji fotografiraju, sve izgleda lijepo, ali Miroslav je jednom prilikom rekao da to nije niti blizu dobrog, kaže da on i poni jedva preživljavaju.

- Grad Požega mi je dao dopuštenje da iznajmljujem ponija na ovoj lokaciji, ja živim sa 800 kuna što se svodi na 400 kada platim režije. Možete misliti kakav je to život. Imao sam brojne operacija i bolestan sam, stvarno ni sam ne znam kako preživljavam - rekao nam je Miroslav.

Jahanje nije skupo i ponekad je po osobi deset kuna, ali...

- Znalo se dogoditi da, pred blagdane, prvi dan Sokola nije nitko ni podragao, drugi dan sam zaradio 20 kuna, a treći dan 40 kuna. Sjećam se jedne godine na blagdan Svetog Stjepana imao sam 180 kuna zarade s čim sam bio sretan. To su većinom bili stranci iz Njemačke i Austrije koji su došli na godišnji odmor i to njima nije skupo. To je atrakcija i uživanje. Djeca i roditelji se fotografiraju i onda imaju lijepu uspomenu - rekao je Miroslav, ali dodao je kako je ogorčen što ponekad za ljude koji jedva preživljavaju nitko nema sluha.

- Ponekad mislim da mi Hrvati ne želimo pomoći jedni drugima. Jedne godine kada sam dobio novčanu pomoć za ogrjev u gradu Požegi neki pojedinci su dolazili u Mercedesima. To je sramotno - ogorčen je Miroslav. Sokola je kupio prije 14 godina jer su mu se pojavili problemi sa zglobovima i shvatio je da neće više moći raditi u građevini.

- Od mene se traži da otvorim obrt, ali kako da to učinim s jednim konjem? To je također pomalo sramotno, ali država je valjda u pravu. Nekad zaradim nešto malo, a nekad ništa i kako da ja platim još i otvaranje obrta?! - dodao je Miroslav.

Godine su sustigle Miroslava, ali i Sokola koji zbog starosti, bolesti i iznemoglosti odlazi u mirovinu, ali zamijenit će ga ždrebica iste pasmine Vilma koju je nabavio ovih dana. Kada priča o Sokolu, suza mu je u oku.

- To je moj najbolji prijatelj, nema o čemu se njemu nisam povjerio, ali on to nije nikome rekao niti me izdao - našalio se Miroslav, vjerujući da će Vilma biti dostojna zamjena.