KUTJEVO - Ilija Samardžija (65) iz Kutjeva posljednjih 45 godina svog života proveo je na mnogim mjestima diljem Europe. Za njegov 'bijeg' od uobičajene svakodnevice kriv je kamion. Zašto kamion, otkrio nam je gospodin Ilija - Kutjevčanima, ali i šire, poznatiji po nadimku „Ića".

- Položio sam u vojsci i odmah mi se svidjelo voziti kamion, stoga sam odlučio život provesti kao vozač. U početku sam radio za vinariju, za koju sam vozio 20 godina, sve dok nisam odlučio otvoriti svoju firmu. Imao sam deset kamiona i nakon 22 godine sve sam ih prodao, no nisam odustao od toga da budem vozač iako sam otišao u mirovinu. Posljednje četiri godine vozim robu sa sinovim kamionom, no neću još dugo. Vozit ću do jeseni - nakon toga je kraj. - za SBplus kazao je gospodin Ilija.

Višesatna vožnja, sjedenje bez odmora, čekanje na utovar robe - sve to je dio njegova nimalo lakog posla. Otkrio nam je što čini kada roba nije spremna, odnosno, kada mora čekati po nekoliko sati ili, pak, cijeli dan kako bi je mogao preuzeti.

- Negdje moraš čekati robu, ali isto tako i spavati. Iako nije najudobnije, ponekad nemaš drugog rješenja osim spavati u kamionu. Radiš za novce i zbog njih moraš čekati robu. Tijekom radnog odnosa koji sam provodio u  vinariji nisam volio spavati dok čekam robu, no onda sam postao sam svoj gazda i priča je bila drugačija. - pojašnjava nam.

Kao što se većina vozača susreće s raznim problemima, s njima se itekako susretao i gospodin Ilija koji nam je otkrio o čemu je, uglavnom, bila riječ.

- Najveći problemi bili su s policijom, iako ih ja stvarno nisam nikada imao. U svojih 46 godina vozačke karijere nisam napravio prometnu nesreću. Naravno, kazni je bilo, no nisam nikada stvarao probleme - platim i nastavim dalje. - govori nam, dodajući kako je vozio po cijeloj Hrvatskoj, nekadašnjoj Jugoslaviji, Švicarskoj, Njemačkoj,…

- Nisam tamo radio kao većina mladih iz Hrvatske. U današnje vrijeme njih  puno odlazi u inozemstvo jer 'posla u Hrvatskoj nema'. Posla ima, samo treba znati raditi i imati volju za njega. Ja sam tamo odvozio robu i vraćao se kući. Takvi su moji dani uglavnom bili - odem, vratim se i idućeg dana opet me nema. - pojašnjava.

Da je situacija prije četiri desetljeća bila drugačija potvrđuje nam naš sugovornik koji ovaj posao, u današnje vrijeme, smatra puno lakšim.

- Uspoređujući vožnju sada i prije, ona se doista razlikuje. Prije nije bilo autoceste kao sada, do određenog mjesta trebalo nam je zaista puno više vremena nego što je sada potrebno. Uz to, kamioni su sada puno toga olakšali sa svom opremom s kojom dolaze, primjerice tempomatom - uključim ga i samo upravljam, a on vozi. - govori.

Kako je i na samom početku otkrio, njegovom vozačkom putu dolazi kraj, a otkrio nam je i zašto.

- Počeo sam imati problema s očima, što nije čudno nakon 45 godina provedenih sjedeći u kabini. Uostalom, obolio sam - dobio sam šećer. Jednostavno nije mi više sila, imam svoju mirovinu i obitelj koja je uz mene - ništa drugo mi ne treba. - zaključio je gospodin Ilija.