SLAVONSKI BROD - U Pansionu Antonio u slavonskobrodskom naselju Brodsko Vinogorje, gdje je smješteno četrnaestero preživjelih i neozlijeđenih iz stravične jutrošnje nesreće koja je odnijela deset života, vlada sablasna i zavaravajuća tišina. Jer mira tu nikako nema.

Većina se novopridošlih stanara raspršila i svatko u svom kutku pokušava najmilijima u Kosovu i Njemačkoj javiti kako je 'izvukao živu glavu'. Da danas mogu slaviti drugi rođendan, dovoljno govori podatak da je, od šezdeset i dvoje putnika, desetero smrtno stradalo, a njih čak 45-ero je ozlijeđeno - od čega čak petnaest teško.

No, šok kojeg su preživjeli ovi ljudi i psihičke traume s kojima će se morati nositi ostatak života, također su teško opisive.

Gutajući knedle i jedva susprežući suze, svoj nam je doživljaj i opis nesreće dao mladić koji je putovao sam.

- Mi koji smo bili u gornjem dijelu autobusa dobro smo prošli, ali oni koji su bili dolje... to je bio pravi masakr. Gotovo svi putnici u šest ujutro su u autobusu spavali. Još uvijek mi nije jasno kako se dogodila tragedija tolikih razmjera. Prvo čega se sjećam nakon prevrtanja kada sam se probudio jest misao da smo se samo prevrnuli i da se ne radi o teškoj nesreći. U tom trenutku nisam ni slutio da će biti toliko tragično. No bilo je. Pomagali smo izvlačiti beživotna tijela. Uspio sam se javiti svojoj obitelji, svi su bili presretni. - za SBplus kazao je Fidan Hajdari iz Kosova koji radi i živi u Njemačkoj, smogavši snage da u svojoj boli zahvali brodskoj policiji i zdravstvenim djelatnicima koji su učinili sve kako bi im pomogli.

U prevoditeljskim su se ulogama našla dva kosovska državljanina sa zagrebačkom adresom koja su dojurila pomoći unesrećenima, barem podrškom, razgovorom i spajanjem s obiteljima u Njemačkoj i Kosovu.

- Došao sam pomoći ljudima iz svoje zemlje. Čim sam čuo što se dogodilo, odmah sam stigao. Razgovarao sam s ljudima koji su bili u autobusu. Svi opisuju te užasne prizore. Najviše je stradao donji dio autobusa. Za dvojicu putnika obitelji još ne znaju u kojoj su skupini, onih ozlijeđenih ili preminulih jer ovdje ih nema. Strašna je ta neizvjesnost koja traje satima. S ovima koji su u Pansionu su stalno timovi medicinske pomoći. Tu i tamo se netko žali na bolove u kičmi ili nogama, ali svi su najviše pod velikim šokom. - za SBplus kazao je Enes Mehmeti iz Zagreba koji je i sam šokiran svjedočanstvima.

Stariji su uglavnom zbunjeni i izgubljeni. Teško bi se snašli bez mladih koji su vični komunikaciji preko društvenih mreža. Srećom, svi se drže zajedno i spremni su pomoći jedni drugima.

- Putovala sam sama, ali sada za ove ljude osjećam kao da smo jedna velika obitelj. Ne znam što bih bez ove omladine, pomogli su mi s internetskom vezom kako bih se mogla javiti svojima. Ono što smo proživjeli je užas. Slike će mi zauvijek ostati u glavi. Samo ne želim da se ova nesreća zataška lažima, nadam se da će se svi potruditi da se dozna njezin pravi uzrok. - za SBplus kazala je Gashi Gevahiri, starija gospođa koja od šoka još uvijek na sebi ima posve krvavu majicu kao podsjetnik na užase koje je danas doživjela, a koje nikad neće zaboraviti.

I dok je većina putnika boravila u vanjskom dijelu pansiona, u unutrašnjem je već satima djevojka koja je putovala s majkom, a koja još nije dobila informaciju o tomu je li joj majka među ozlijeđenima ili poginulima. Svi u tišini čekaju tu vijest koja bi trebala skoro stići, s obzirom na to da je prije nekoliko sati izvršeno popisivanje i identificiranje svih skupina. Nadaju se najboljem.