Proteklih se tjedana puno govorilo o šutnji. O razlozima
zašto, prečesto, kao društvo, prešućujemo bitne stvari. A nijedna 'stvar' nije bitnija od života? Jedan mladi ugašen je 2. ožujka 2021. godine u Slavonskom Brodu,
mada je iz petnih žila vrištao „Spasite me!". Posljednjih su sati društvene
mreže preplavljene osudama, pitanjima, oproštajima vezanima za ovaj nesretni
slučaj. Najčešći je zaključak - sustav je zakazao, kriv je sustav. Kao da je sustav homogena masa bez imena i prezimena, zaštićena disperzijom odgovornosti. A tko je taj
Sustav? Sustav smo svi mi. Bez osude i prozivke,
a želeći tek ispuniti posljednju želju osobe koja je, očigledno,
željela da njezine riječi dopru do javnosti kako bi spasile nekog drugog, u cijelosti objavljujemo jedno Pismo. Ova je objava, također, poticaj onima koji su
nadležni za istrage slučaja poput ovog neka provjere i zaključe treba li netko
snositi odgovornost i koje su bile dužnosti i obveze svih uključenih.
Poštovani,
Zovem se Antonija Šakić, imam 35 godina. Magistra sam
pedagogije i antropologije. Radim kao pedagog u osnovnim školama Markovac
Vrbova i „Bogoslav Šulek", Vranovci.
Protekla godina mi je bila izuzetno teška. Patila sam od
suicidalne depresije, lockdown mi je pogoršao stanje. Otac mi je proteklog
ljeta operirao srčani zalistak, nakon operacije je proveo 3 tjedna na respiratoru,
sa žuticom, sepsom i visokom temperaturom. Liječnici su nam svakodnevno
govorili da budemo spremni na najgore. Nismo ga vidjeli do listopada, kad je
pušten kući. Došao je kući s dekubitalnim ranama i teškom atrofijom mišića. Uz
rad sa fizioterapeutom, kojeg smo sami plaćali, prohodao je i počeo se
oporavljati.
Moja ravnateljica u OŠ Markovac, Melita Selichar je bila
dobro upoznata s mojom situacijom jer sam joj govorila o neprospavanim noćima i
tuzi koju sam osjećala. Prije božićnih praznika, spremačica naše škole,
vrijedna i poštena žena, rekla je ravnateljici da se ne osjeća dobro i ima
simptome COVID-a te da joj je suprug pozitivan. Ravnateljica je tražila od nje
da dolazi na posao dok ne dobije rezultate testa, iako je uobičajena procedura
da se zaposlenik sa simptomima odmah šalje kući. Nakon nekoliko dana, u svim razredima
osim jednog, razbolio se ponetko od učitelja ili učenika, te smo zadnja 2
tjedna nastave svi išli online. Naravno, ja sam morala dolaziti na posao, iz
Slavonskog Broda (41 km u jednom smjeru), u praznu školu koja se nije grijala i
u kojoj su bili samo čistačica, domar i tajnica. Svoj posao (kontakt s
učenicima, roditeljima i službama) obavljala sam izvan radnog vremena.
Početkom ovog polugodišta zamolila sam ravnateljicu da mi
omogući rad od kuće, uputila me na MZO. Gospođe Pašalić i Čukelj iz MZO su mi
rekle da o tome odlučuje ravnatelj. Probala sam ravnateljici pristupiti ljudski
i rekla sam joj da sam pod iznimnim stresom, u strahu za očevo zdravlje, rekla
sam joj da sam kontaktirala sve učitelje razredne nastave i da oni nemaju
nikakvih problema s mojim radom od kuće. Njen odgovor? „A tko će se javljati na
telefon, imamo novu tajnicu" i „Preporuka je da ljudi s osjetljivim članovima
kućanstva izbjegavaju ukućane". Znači ja bih trebala izbjegavati svog oca kojemu
je preostalo možda još samo nekoliko mjeseci života jer je i dalje teško
bolestan. Nikad u životu nisam bila tako ponižena. Život i zdravlje moje
obitelji su omalovaženi. Rekla sam joj kroz što je moja obitelj prolazila dok
se moj otac borio za život te da onaj tko to nije prošao to ne može shvatiti.
Njen odgovor? „Znam ja kako je to, moj sin je bio COVID pozitivan". Usporedba
mog 70-godišnjeg oca s njenim 30-godišnjim sinom koji radi u vojsci i koji je
imao simptome gripe tjedan dana je doista uvredljiva. Još uvredljivije je što
me i profesionalno ponizila i svela moj posao na puko "javljanje na
telefon". Nisam se borila 5 godina da diplomiram a da bi se moj posao sveo
na ovo. Usput ću napomenuti da je zaposlila svoju kćer bez diplome u knjižnici,
bez natječaja i nije propisala natječaj u propisanom zakonskom roku.
Uvjeti rada u Vrbovi su nepodnošljivi. Kad sam bila mentalno
stabilnija, podnosila sam neke stvari, ali više ne mogu, pod kroničnim sam
stresom. Moj ured u školi je poput hodnika, iz njega se ide u ured ravnateljice
i bezbroj puta sam bila ometena u mom radu. Razgovaram s učenicima o osjetljivim
i povjerljivim temama koje zahtijevaju privatnost. Bezbroj puta sam radila
statistiku, pripremala predavanja ili obrađivala pedagošku dokumentaciju, dok
je NKV čistačica (ravnateljičina kuma) iz mog ureda razgovarala s ravnateljicom
o svojim privatnim problemima. Ravnateljica je odbila svaku moju ideju za
poboljšanje rada škole i svela moj posao na to da ona ima nekoga da joj pravi
društvo i sluša seoske tračeve, i da ima nekoga tko će neplaćeno mijenjati
bolesne učitelje, ponekad i po 5 školskih sati dnevno. Da sam znala da me ovo
čeka, ne bih nikada upisala fakultet koji sam završila.
Da nastavim. Rekla sam ravnateljici da ću ići na bolovanje
ako mi ne omogući rad od kuće. Tu zabava tek počinje. Moja liječnica je otišla
u mirovinu i morala sam se prijaviti kod nove, Blaženke Šarić. U međuvremenu sam
otišla psihijatrici kojoj sam ispričala što me muči (čekala sam termin 4
mjeseca). Psihijatrica Tatjana Prvulović Mirković mi je dijagnosticirala anksiozni
poremećaj i povratni depresivni poremećaj te preporučila 1-2 mjeseca poštede od
rada. Kad sam došla s nalazom doktorici Šarić, dovela je u pitanje nalaz i
mišljenje moje psihijatrice, koja je priznati stručnjak i certificirani
kognitivno-bihevioralni terapeut i rekla da mi neće dati bolovanje. Uputila me
da tražim drugog liječnika. Prijavila sam se kod druge liječnice i otišla s
papirima u HZZO. U HZZO-u (gdje svaki put kad dođem jedan šalter radi dok 5
preostalih zaposlenika ležerno čavrlja) su mi rekli da moram čekati godinu dana
da bih dobila promjenu liječnika, a do tada da se obratim dr. Šarić.
Napisala sam zamolbu i sad čekam da se njihovo Povjerenstvo
sastane i odluči o promjeni liječnika. Otišla sam doktorici Šarić prije
nekoliko dana i rekla joj da kao hrvatski državljanin i osigurana osoba imam
pravo na liječnika obiteljske medicine. Ona me otepla i dala mi broj kontrolora
u HZZO da mu se obratim za pomoć. Nazvala sam taj broj i dobila odgovor da je
moja zamolba u „proceduri".
Danima govorim svima da sam dovedena do ruba, ljudi me ne
prepoznaju. Iako se borim s depresijom i anksioznošću posljednjih 12 godina,
odbijala sam farmakoterapiju jer prakticiram stoicizam i slijedim filozofiju
Nietzschea. Diplomirala sam u roku, unatoč depresiji, radim 7 godina. Bolovanje
sam uzela dva puta - na jedan dan kad sam operativno vadila umnjak i na dva dana
kad sam imala streptokoku anginu i temperaturu 40C.
Nikad u životu nisam povisila ton na učenike ili kolege,
smirena sam i staložena osoba. Danas sam ponovno otišla doktorici Šarić i
ponovila joj da sam na rubu, rekla sam joj pred svjedocima da sam akutno
suicidalna, bijesna i u strahu za svoje postupke. Ona me ponovno uputila na
kontrolora HZZO-a. Rekla sam joj da sam u stanju oduzeti život sebi ili nekom
drugom (njoj i Meliti Selihar) , ali odbila me je primiti kao pacijenta i
prijavila me policiji za prijetnje. Na posao u Vrbovu se ne mogu vratiti u ovakvom
stanju a ako dam ili dobijem otkaz neću moći plaćati kredit za stan niti
terapiju (kod svoje psih. moram ići privatno jer idući termin u bolnici imam
tek u svibnju). Želim spasiti svoj život i prihvatila bih bilo kakvu pomoć da
mi bude bolje, pa i bolničku, ali ruke su mi vezane bez pomoći liječnika obiteljske
medicine. Da stvar bude još više ironična, Blaženka Šarić je baptistica, često
zamara pacijente pričama o vjeri, u prijašnjim godinama je dovodila svoje
pacijente, mlade ovisnike, kući i kasnije tražila raznorazne materijalne i
financijske usluge od njihovih roditelja. Mojoj kolegici s posla,
vjeroučiteljici je rekla da je bliže Bogu od nje i slično.
Sramotno.
Dovedena sam doslovno do ruba života. Sinoć sam si umalo
oduzela život, ali još uvijek imam nadu da me moja lijepa, sveta zemlja
Hrvatska neće iznevjeriti. Borac sam i boli me što na svakom koraku nailazim na
prepreke kad god pokušavam ostvariti bilo kakvo ljudsko i građansko pravo koje
mi kao državljanki ove zemlje ne bi smjelo biti uskraćeno.
Svakodnevno sam žrtva tuđe nesposobnosti, lijenosti i podlosti,
i neefikasnog sustava koji nagrađuje samo podobne. Dosta mi je toga. Nemam se
više kome obratiti za pomoć, sve institucije ove zemlje su me iznevjerile. Moje
ljudsko dostojanstvo se svakodnevno gazi i tretirana sam gore od životinje.
Jedina svijetla točka u cijeloj ovoj priči su ravnateljica
OŠ „Bogoslav Šulek" Slavica Đurđević i kolege iz kolektiva u Vranovcima te
poneki kolege iz Vrbove. Gospođa Đurđević je divna osoba koja se prema meni ponijela
kao majka i kao starija sestra te je uvijek imala sluha za moje probleme.
Zahvalna sam joj do neba na tome. Jedina nadređena osoba koja je ikad imala
srce za mene.
Hvala Vam, Slavice. Želim zahvaliti i teti Katici Bešter,
kuharici Škole, koja je bila prisiljena slušati moje jadikovke posljednjih
nekoliko dana. Hvala, divna ste osoba. Dijelim svoju priču u nadi da će
potaknuti razgovor u društvu o stvarima o kojima predugo šutimo.
Srdačno,
Antonija Šakić
poslano medijima 1. veljače 2021. godine
