ORIOVAC – Mi smo tipična hrvatska priča. – kazala nam je Manda Pavić, koju smo prošlog tjedna posjetili u Oriovcu. Mi bismo dodali kako su ona i njen suprug Hrvoje ipak nešto drugačija hrvatska priča. Jer nakon otkaza i više neuspješnih pokušaja zaposlenja mnogi bi ostali na socijali ili bi sreću otišli potražiti na zapad. Za njih to nikada nije bila opcija.

- Suprug i ja radili smo u Orioliku, a onda smo ostali bez posla. Prvo on, pa onda i ja. Kao ekonomistica pokušavala sam naći posao. Unatoč znanju u struci i poznavanju dva strana jezika, nisam se uspijevala zaposliti. Ušla sam već u kasne četrdesete i nitko me nije htio zaposliti. Onda je pala odluka. Odlučili smo pokrenuti nešto svoje, jer izbora nismo imali. Kćer je studirala, računi su stizali i valjalo je raditi i zaraditi. Sada kada se sjetim toga vidim da je to bila živa patnja, ali kad nemaš i kad si prisiljen, kad ne postoji drugi izbor i moraš djetetu platiti školarinu – valjda je to ono što te gura naprijed. Ta činjenica da izbora nemaš, to te valjda hrabri – započela je Manda svoju obiteljsku životnu priču u kojoj odustajanje nikako nije opcija.

U posao krenuli iz garaže

Dugo su, kazala je, suprug i ona razmišljali što pokrenuti. Na kraju su se odlučili za logičan izbor. Proizvodnja madraca njihov je poslovni odabir. – Nekako nam je to bio najlogičniji izbor. Ovaj kraj je poznat po tapetariji. Imali smo Oriolik u kojem smo suprug i ja radili. On do 2009. u proizvodnji, ja do 2010. u komercijali, pa je nekako proizvodnja madraca bio logičan izbor. – ispričala je Manda.

Izbor možda logičan kada imate sve preduvjete. Ali kada u posao krenete samo sa znanjem, bez prostora i strojeva, onda je to hrabrost koja ovoj obitelji nije nedostajala. – Počeli smo raditi jedan po jedan madrac. Kod nas u garaži. S jednom mašinom. Spužvu sam uzimala po tablu dvoje od kolegice koja ju je počela prerađivati nakon što je i sama ostala bez posla u Orioliku. Nije bilo nimalo lako, iako sam kroz iskustvo u Orioliku poznavala tržište i dio ljudi. Ali jedno je kada ste vi u poslu kao firma, a sasvim druga priča kad nastupate kao Manda Pavić. Na tržištu tada krećeš od nule i trebaš se boriti. – prisjetila se Manda svojih početaka.

Danas, kada se osvrne na te dane, kaže da i sama ne zna kako su uspjeli. Neke su se stvari posložile, dodaje. Proizvodnja je s jednog madraca prešla na dva tri i rasla je. – Relativno brzo smo došli do proizvodnje od sedam madraca. Zaposlili smo dvoje ljudi i zajedno smo radili četiri godine u našoj garaži, dok nam je dnevni boravak bio skladište. Potpuno zakrčen madracima. Ali odustajanje nije bilo opcija. Dok su neki gledali kako kupiti novi automobil ili otići na ljetovanje, mi smo promatrali hale. Morali smo preseliti iz kuće – kazala nam je Manda.

Opet zahvaljujući njenoj pronicljivosti, ali i upornosti uspjeli su doći do hale u kojoj je nekada bila tapetarija koja je propala. – Kada smo se maknuli iz kuće ipak je bilo puno lakše. Iskoristili smo program za mlade poduzetnike i bespovratnim sredstvima kupili jedan stroj te krenuli u nove pobjede. Odskočna daska bio nam je prvi sajam namještaja u Brodsko-posavskoj županiji. Tu smo ostvarili određene kontakte i nakon godinu dana upornosti ostvarili smo prvu narudžbu s kupcem Harvey Normanom. A kada uđete u centar onda sve ide nekako lakše. Nakon toga smo preko CTR-a kupili i drugi stroj, jer ovo je posao koji ne možeš raditi samo s deset prstiju. Sve se nekako posložilo i sve je krenulo na bolje – ispričala nam je Manda.

'Ja svoje radnike cijenim'

Tapetarija Pavić je tako od obrta iz garaže došla do male tvrtke koja dnevno može proizvesti od 50 do 70 madraca. Imaju svoje strojeve. Ali ono što je najvrjednije, dodaje Manda, imaju 12 radnika bez kojih ne bi uspjeli napraviti ovo što danas imaju.  – Ja svoje radnike cijenim. Uvijek sam govorila kako želim da na posao dolaze i s njega odlaze pjevajući. A to mogu ako su zadovoljni. Ne samo zbog posla koji rade, nego i zbog uvjeta koje im pružamo. Četiri tisuće kuna je neki minimum bez kojeg jedna osoba ne može raditi. Kod nas je plaća i veća. Imamo regres, Božićnicu, Uskrsnicu, a tu su i stimulacije. Živimo i radimo kao jedna obitelj. – pojašnjava Manda dodajući kako nemaju administraciju s deset zaposlenih. Taj dio radi ona, a sve ostalo ulažu u proizvodnju. To je, pokazao se u njihovom slučaju, pametan izbor. Jer danas rade madrace od kvalitetnih materijala iz Europske unije, obilaze sajmove u Rovinju, Opatiji, Puli, Poreču… Rade za hotele Sunce, sklopili su posao za Švicarsku i Sloveniju.

– Susrećemo se u poslu i s ne baš lojalnom konkurencijom iz zemalja u okruženju, ali borimo se. Iako smo mala tvrtka, peti smo u Hrvatskoj po proizvodnji madraca. Svakom kupcu prilazimo na isti način. Bez obzira naručuje li 50 madraca za apartmane ili kupuje jedan sebi za doma. Jer nama je svaki kupac jednako važan. Stoga smo i krenuli s maloprodajom. Imamo izložbeni prostor tako da ljudi mogu doći i vidjeti te si izabrati madrace. Radimo i krevete po mjeri, a za apartmane i kutne garniture. Trudimo se, borimo i za sada upjevamo. Danas neki kažu: 'Lako je Pavićima.', jer vide krajnji rezultat. No pojma nemaju koji smo mi put prošli da bi došli do ovoga. I sve to bez kune kredita. Korak po korak, od vlastitih sredstava iz tekuće proizvodnje. Dok su drugi privatnici kupovali skupe automobile, mi smo ulagali u prostor, strojeve, ljude. – govori Manda savjetujući mladima da se ne boje ući u privatni posao. Jer živjeti se od svog rada može i u Hrvatskoj. Uvjereni su u to Pavići.

Uspjeh ne dolazi preko noći nego mukotrpnim radom i trudom

Treba doduše volje, strpljenja i upornosti, posebice 's onim jednim papirom koji ovdje u uvijek nedostaje' ali se isplati. – Ja nisam stigla razmišljati o tome je li me strah ili nije, jer sam bila prisiljena početi raditi. Naša je priča tipična Hrvatska. S jedne strane imate nekoga tko je imao tvornicu i sve je rastepao, a drugi nije imao ništa ali se bori da stekne nešto. I može se, mada je naša Hrvatska puna kontradiktornosti. Ako gledaš u sebe i radiš pošteno možeš uspjeti. Zato bi mladima rekla neka slobodno uđu u privatne vode ako su spremni boriti se i raditi. Uspjeh ne dolazi preko noći nego mukotrpnim radom i trudom te poštivanjem radnika – poručili su supružnici Pavić čija je poslovna priča sasvim sigurno inspirativna za mnoge mlade koji dvoje krenuti trbuhom za kruhom ili ostati boriti se za bolje sutra u Hrvatskoj. Oni su izabrali ostati ovdje i nisu, kažu uglas, niti trenutka zažalili za tom odlukom. Jer posla ima, radi se doduše od 'jutra do sutra', ali tu su njihovi najmiliji uz koje sve ima puno više smisla.