DRAGALIĆ - Kada sam ovih dana, tog prohladnog jutra, posjetio gospodarstvo obitelji Trnka u Dragaliću, bilo je kod njih kao i obično, radno ozračje, piše Agroklub.

Njegovi su sinovi ostalio na selu za razliku od mnogih mladih iz Dragalića i drugih slavonskih sela koji su, zbog nedostatka posla, otišli u veće gradove ili sreću potražili u drugim državama. 

Željko i njegov mlađi sin Kristijan radili su na sušari koju su nabavili, nastojali su ju što prije popraviti, jer im je pod nadstrešnicom ostalo još kukuruza koji moraju osušiti. Sin Silvio orao je kukuruzište, želio je što prije završiti zimsku brazdu za sjetvu proljetnih kultura. Njihov djelatnik Bruno tostirao je soju koju koriste u pripremanju hrane za svinje.

Mladi ljudi ostali na gospodarstvu koje je niknulo iz pepela

"Ostanite sa nama, kasnije ćemo peći slaninu, a ona prija po ovom hladnom vremenu", poziva me glava obitelji dok grijemo ruke uz plamenove vatre koji griju toster.

Po velikoj kući u kojoj žive četiri generacije, lijepo uređenom dvorištu, velikim gospodarskim zgradama, po 150 hektara zemlje koje obrađuju, ali i po tomu što su dva mlada čovjeka ostala na zemlji i u selu, obitelj Trnka jedno je od uspješnijih poljoprivrednih gospodarstava na zapadnom dijelu novogradiškog područja.

Na gospodarstvu radna mjesta za dva sina

"Nakon završetka Domovinskog rata vratili smo se u svoje selo koje je četiri godine bilo okupirano i razrušeno kao i sve druge obiteljske kuće i gospodarstva u selu. Vratili smo se nakon pet godina, 1996. godine. Obnovljena nam je kuća i pokojni otac Danijel i ja smo se odmah prihvatili posla budući da se tata i prije rata bavio poljoprivredom. U to vrijeme bilo je dosta zapuštene zemlje pa smo postepeno širili obradive površine tako da danas obrađujemo oko 150 hektara zemlje.

Gospodarstvo nam se solidno razvilo, ali nikad nismo zadovoljni do kraja jer smatramo da možemo još više i bolje raditi. Nitko nas nije tjerao na to, ne bi uspjeli da ne volimo poljoprivredu. Iako je to velik posao, iako je u poljoprivredi uvijek puno problema, mi se radom na zemlji opuštamo, uživamo kada je godina normalna i kada ostvarimo dobre urode i vidimo rezultate svoga rada", kaže Željko.

Po struci je željezničar, djelatnik Hrvatskih željeznica i uz taj posao s ocem Danijelom stvorio je gospodarstvo na kojemu su se zaposlila njegova dva sina koji su, zahvaljujući tomu ostali na selu, na što je posebno ponosan. Za razliku od mnogih mladih iz Dragalića i drugih slavonskih sela koji su zbog nedostatka posla otišli u veće gradove ili sreću potražili u drugim državama.

Sami razminirali državnu zemlju koju obrađuju

Kada se prisjeti povratka i velikog poslijeratnog radnog entuzijazma, Željko pomalo kao i da nije svjestan kolika je tada bila želja njegove obitelji da nešto stvore, a posebna priča iz tog vremena je da su se, kako se kaže, s glavom u torbi prihvatili vrlo opasnog posla i sami razminirali najveći dio površina koje sada obrađuju.

"Trenutačno obrađujemo više od 100 ha državne, najveći dio tog zemljišta smo razminiravali pokojni otac i ja uz pomoć svojih kolega branitelja. Za vrijeme Domovinskog rata bio sam pirotehničar i to svoje znanje i iskustvo koje sam stekao u ratu iskoristio sam da što prije očistimo ovu zemlju zagađenu minama i privedemo ju kulturi. Razminiravali smo ju tri godine."

"Tko vas je tjerao da to radite!"

Sretan je što su uspjeli u tome, što nitko nije stradao, ali je i razočaran odnosom mjerodavnih u državi tom privatnom inicijativom svoje obitelji, jer su smatrali da čine dobro sebi i društvu. Kaže nije bilo razumijevanja i susretljivosti ni na lokalnoj, ni na regionalnoj ni na državnoj razini.

"Naprotiv, bilo je vrlo ružnih reagiranja. Kada se počeo plaćati zakup na te površine, poslao sam Ministarstvu poljoprivrede pismenu zamolbu da nas na račun tog razminiranja oslobode plaćanja zakupa na pet godina, što bi nam u to vrijeme puno značilo, jer svaku smo kunu ulagali u širenje gospodarstva. Nažalost, pojedinci iz tog resora su i ovako odgovarili tko vas je tjerao da to radite! Dobivao sam takve odgovore od ljudi koji možda i nisu osjetili rat i njegove strahote, a vjerojatno nemaju nikakvog senzilibiteta prema nama braniteljima."

Glavninu državne zemlje zakupili na rok od 5 godina

Iako su zadovoljni što obrađuju više od 100 hektara državne zemlje, nisu zadovoljni statusom, odnosno načinom njegova korištenja. Većinu površina dobili su u zakup na rok od 5 godina, a sličan problem, kažu, muči i ostale poljoprivrednike u toj općini.

"Od te ukupne površine imamo jednu parcelu općinskog zemljišta od 17 ha, koju svake godine dobijemo na natječaj. Smatram da je naša lokalna uprava mogla više odraditi što se tiče vlasništva državne zemlje, čini mi se da smo mi ovdašnji poljoprivrednici zakinuti i u lošijem položaju u odnosu na kolege u susjednim općinama i u drugim županijama."

Željko Trnka: "Za vrijeme Domovinskog rata bio sam pirotehničar i to svoje znanje i iskustvo koje sam stekao u ratu iskoristio sam da što prije očistimo ovu zemlju zagađenu minama i privedemo ju kulturi. Razminiravali smo ju tri godine." 

Imaju čak tri OPG-a

Zanimljivo je da obitelj Trnka ima čak tri obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Željko je nositelj jednog OPG-a, stariji sin Silvio nositelj je drugog OPG-a, a u trećem OPG-u, čiji je nositelj Željkov mlađi brat Nikola, zaposlen je mlađi sin Kristijan.

"U biti smo jedno gospodarstvo, ali smo se tako organizirati, jer smo planirali razvijati i ekološku proizvodnju i stočarstvo. Sva tri naša gospodarstva su u sustavu PDV-a, sve se legalno radi, dečki su zaposleni, prijavljeni, plaćaju sve obveze. Kad smo se vratili imali smo jedan mali traktor i nešto sitnih priključnaka, ali smo uz puno rada i uz puno odricanje, a odricali smo se mnogo čega, stvarali gospodarstvo.

Praktično svaku kunu zarađenu na željeznici i očevu mirovinu ulagali smo u poljoprivredu. Desetak godina bila su velika odricanja i puno rada, sada smo zadovoljni što smo stvorili, izgradili gospodarske zgrade nabavili svu potrebnu mehanizaciju, među ostalim i dva kombajna", zadovoljan je Željko

Dobro su prošli sa sojom

U obitelji Trnka postižu dobre rezultate u proizvodnji pšenice, pivarskog ječma, kukuruza, soje i uljane repice zahvaljujući primjeni suvremene agrotehnike. U tome im, ističu, pomažu agronomi u Savjetodavnoj službi i novogradiškom Poljoprivredno-prehrambenom kompleksu s kojim ugovaraju proizvodnju i s kojim, kažu godinama uspješno surađuju. Nažalost, ovom se godinom ne mogu baš pohvaliti jer su katastrofalni mraz u travnju, a još više dvije jake tuče nanijele veliku štetu usjevima, osobito uljanoj repici. Dobro su prošli sa sojom koja je na 40-ak hektara dala prinos od oko 3,5 tone po hektaru, i kukuruz je dobro urodio, ali su pod tom žitaricom imali manje površine. Posljedice štete donekle je ublažilo osiguranje usjeva. Drugi velik problem su ovogodišnje niske otkupne cijene.

Ne odustaju od natječaja

Željko i njegovi sinovi žele i dalje razvijati i modernizirati svoja gospodarstva, očekivali su da će u tome uspjeti i sredstvima iz fondova Europske unije. Nažalost, jako ih je razočarao prvi natječaj za mjeru 4.1. Programa ruralnog razvoja gdje su, smatraju, imali uvjete, ali taj natječaj zbog nepravilnosti doživio fijasko. No, ne odustaju, javit će se na nove natječaje.

Konjogojstvo, ranč, ribnjak, etno-kuća

"Obitelj Trnka bavi se i konjogojstvom, dali su svoj doprinos u oživljavanju konjogojstva u tom dijelu novogradiške Posavine. Otac je bio zaljubljenik u konje, patio je za konjima, pa smo 2003. godine kupili dvije kobile pasmine hrvatski hladnokrvnjak i od tada smo razvijali i konjogojstvo. Trenutačno u rasplodu imamo 13 kobila 2 pastuha i ždrebad."

I za potrebe proizvodnje hrane za konje nabavili su potrebnu mehanizaciju, izgradili veliku modernu staju i stvorili odlične uvjete za njihov uzgoj. Na vlastitoj zemlji imaju lijep ranč, ogradili su površinu od nekih 6 hektara, na tom zemljištu iskopali su ribnjak, izgradili manju staju za konje, izgradili slavonsku etno-kuću, bunar sa đermom i stvorili kutak za dušu za uživanje. Veći dio godine od proljeća do jeseni dio konja drže na zajedničkom pašnjaku Iva južno od sela Gorice.

 Ispočetka je država solidnim poticajima i drugim mjerama poticala uzgoj konja, sada stanje ne ide baš na ruku uzgajivačima: umanjeni su poticaji, a i cijena konja nije odgovarajuća - za kilogram žive vage tovljene ždrebadi konjogojci dobivaju 14 kuna.

Kristijan Trnka: "Završio sam Srednju školu Matija Antun Relković u Slavonskom Brodu, opći poljoprivredni smjer, tamo sam stekao puno znanja općenito o poljoprivredi, što mi je bio dobar temelj da se na obiteljskom gospodarstvu bavim poljoprivredom."

Stvorili obitelji i lijepo im je na selu

Iako se ponekad zamisle jesu li kao mladi ljudi izabrali dobar životni put što su ostali na poljoprivredi, koja je, kažu, bremenita mnogobrojnim problemima, Željkovi sinovi 28-godišnji Silvio i 25-godišnji Kristijan, ipak su zadovoljni što su uz oca i djeda koji su im prenijeli ljubav prema zemlji i životinjama, od malih nogu u tom poslu.

"U poljoprivredi sam od ranog djetinjstva, uz djeda i oca sam naučio raditi, kada sam išao u srednju školu, već sam znao sve osnovne poslove, obrađivanje zemlje: oranje, tanjuranje, sijanje", kaže Silvio koji ima OPG, stvorio je obitelj, kupio kuću i lijepo mu je na selu.

"Djed i tata su krenuli sa par hektara i stvorili lijepo gospodarstvo i osigurali meni i bratu uvjete za zapošljavanje na vlastitom gospodarstvu. Iako je život na selu i u poljoprivredi ponekad težak i neizvjestan, ipak je opušteniji nego u nekom velikom gradu ili u tuđini. Kao prvo radiš za sebe i svoju obitelj, stječeš za svoju djecu i unučad, a ne za nekoga drugog. Završio sam Srednju školu Matija Antun Relković u Slavonskom Brodu, opći poljoprivredni smjer, tamo sam stekao puno znanja općenito o poljoprivredi, što mi je bio dobar temelj da se na obiteljskom gospodarstvu bavim poljoprivredom. Kao mlad čovjek stvorio sam obitelj, supruga i ja imamo kći i sina koji već sada voli oko mehanizacije i poljoprivrede", raspričao se Kristijan.

Iako se, kaže, moglo pričati o puno problema u poljoprivredi i njihov otac Željko sretan je što su se sinovi prihvatili posla odmalena, što su ostali kod kuće koja je puna života, za razliku od, nažalost, sve većeg broja praznih kuća u selu ili onih u kojima žive samo stariji ljudi bez djece.