„I Srbija će ju izbaciti, a mi kao trebamo uvesti ćirilicu. Tko ne zna naš jezik i pismo, pismo EU u kojoj mi jesmo, treba ići u neku drugu uniju ili zemlju koja mu bolje odgovara" - komentirajući članak s portala Poskok.info - u statusu na Facebooku napisao je jedan moj prijatelj iz Slavonskog Broda.

Stvarnost i metafizika ćirilice

Komentari ispod statusa, jednako kao i sam prijateljev status, ukazuju na nekoliko činjenica od kojih ključna je - metafizika! Strah je to uslijed nepoznavanja temeljnih pitanja vezanih uz pismo, jezik, povijest, aktualni značaj i mogućnosti, ali i izostanak percepcije mogućih problema u budućnosti, pa čak i opasnosti ako se prijedlogu rektora Zagrebačkog sveučilišta prof. Damira Borasa ne pristupi na sveobuhvatan način. To pitanje, svakako, makar u javnom komuniciranju, mora uvažavati i navedenu metafizičku dimenziju ćirilice.

Sadržaj ni u kojem slučaju ne bi smio biti ulazak 'istorije', 'srpske kulture' i 'srpske književnosti' u hrvatske škole, jer mi imamo bezbroj hrvatskih dokumenata pa i knjiga izvorno napisanih ćirilicom na kojima bi se mogao graditi sadržaj eventualnog učenja ćirilice.

Iz ovoga članka, ali i iz niz drugih koji su objavljeni u najvećim dnevnim crnogorskim novinama „Pobjeda", ne može se zaključiti kako je konstrukcija o „crnogorskom izbacivanju", nasuprot pokušajima „uvođenja ćirilice kod nas", točna. Situacija Crne Gore i Hrvatske, u odnosu na ovaj problem (ili pitanje), posve je različita.

Ako krenemo od ustava ovih dviju država, vidimo kako je u Crnoj Gori službeno pismo latinica i ćirilica – ravnopravno, a u Hrvatskom Ustavu stoji (isključivo) latinica.

Pismo kao alat posrbljivanja?

U Hrvatskoj ćirilice u službenoj javnoj uporabi praktično nema od promjene natpisâ mjestâ na željezničkim kolodvorima širom Hrvatske i promjene natpisâ na vlakovima iz ЈДЖ - JDŽ u HŽ. U Crnoj Gori problem latinice i ćirilice također se javlja osamostaljenjem Crne Gore nakon referenduma o izdvajanju iz Državne zajednice Srbije i Crne Gore i to kao znak ali i alat suprotstavljanja velikosrpskim nastojanjima za zadržavanjem statusa supremacije nad crnogorskim narodom kroz politiku, Srpsku pravoslavnu crkvu i kulturne institucije.

Nakon što je Crna Gora postala samostalna, nakon što je obnovljena autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve i nakon što je Crna Gora dobila pozivnicu za NATO, uz postojeće kulturno-jezične i govorne razlike između Crnogoraca i Srbijanaca, predloženi i odbijeni Zakon o zaštiti ćirilice u Crnoj Gori trebao bi biti mal-te-ne jedino konkretno uporište tezama o jednome narodu (srpskom, dakako) i težnjama za povezivanje dvije države u jednu (Srbiju). Zato razumijem Crnogorce i drago mi je što su odbili taj prijedlog zakona.

Ipak, zaključno, mislim kako se crnogorska situacija i pitanje pisma (ne jezika, kako se u članku sugerira!) bitno razlikuje od pitanja učenja ćirilićnog pisma u Hrvatskoj.

Ključno je pitanje sadržaja i metodologije učenja

U Hrvatskoj u svezi ove teme ključno je pitanje sadržaja i metodologije (ako bi prijedlog prošao) a manje važno pitanje je bi li učenje ćirilice bilo obvezno ili fakultativno. Sadržaj ni u kojem slučaju ne bi smio biti ulazak 'istorije', 'srpske kulture' i 'srpske književnosti' u hrvatske škole, jer mi imamo bezbroj hrvatskih dokumenata pa i knjiga izvorno napisanih ćirilicom na kojima bi se mogao graditi sadržaj eventualnog učenja ćirilice.

Metodološki, od učenja temeljnog prepoznavanja do svladavanja vještine grafematike, proces bi se mogao odvijati na razini različitih, grupnih i individualnih misaonih igara – od križaljki, preko rebusa do anagrama i slično. Tako bi se politizacija i strah od ćirilice reducirali na minimum, a stvorio temelj za poznavanje ovoga (i) europskog službenog pisma što bi i te kako dobro došlo brojnim brucošima koji upisuju lingvistiku, hrvatski jezik, južnoslavenske i istočnoslavenske jezike, među kojima, bar što se Filozofskog fakulteta u Zagrebu tiče, rusistika i ukrajinistika su od onih studija za koje, iz godine u godinu, povećava se zanimanje i već nekoliko godina kapaciteti su manji od interesa za studij.

Metodološki, od učenja temeljnog prepoznavanja do svladavanja vještine grafematike, proces bi se mogao odvijati na razini različitih, grupnih i individualnih misaonih igara – od križaljki, preko rebusa do anagrama i slično. 

Sličnost i razlike s 'politikom novoga kursa'

Konačno – pitanje ćirilice u Hrvatskoj, jednako kao i pisama i jezika drugih nacionalnih manjina, riješeno je na razini Ustavnog zakona (Narodne novine broj: 155/2002 23.12.2002.), a ne na razini Ustava, i to sadržajno slično kako je bilo riješeno početkom 20. stoljeća politikom 'novoga kursa' – no, dvojim oko toga može li se povući paralela između primarnih ciljeva.

Naime, sporazumu Hrvatske stranke i Srpske stranke (Zadarska rezolucija od 17. listopada 1905.) na koji je bitno uticao Frano Supilo, primarni je cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnoga položaja unutar Austro-Ugarske Monarhije. Bio je to svojevrsni alat za stvaranje hrvatske nacije. Iako se temelji na Ustavu RH, Povelji UN-a, Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, kao i nizu drugih europskih i dokumenata UN-a, primarni cilj Ustavnog zakona posve je drugačiji – definiranje i zaštita minimalnih prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj bez obzira na njihove, moguće hrvatskim nacionalnim interesima posve suprotne interese. Tako je Ustavni zakon, pored ostaloga, i alat za očuvanje statusa quo, odnosno jačanje centrifugalnih silnica u političkom biću Hrvatske.

Pismo nije ključno identitarno pitanje

Pismo nije ključno identitarno pitanje. Jezik jest. Čak i prije svega. Jezik je onaj koji spaja i koji razdvaja. Bar na ovim surovim i prošlošću opterećenim prostorima. U svojem poetskom zanosu, na prijelazu u prošlo stoljeće, jedna od najmarkantnijih osobnosti moderne hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini Safvet beg Bašagić rekao je to ovako:

Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji,
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.

Dogovoreni spin?

Rektora Borasa treba shvatiti i kao čovjeka usko vezanog uz Hrvatsku starokatoličku crkvu i njezin tradicionalno afirmativan odnos prema nacionalnoj jezičnoj i kulturnoj baštini, ali ostaje i otvoreno pitanje ne radi li se, možda, o dogovorenom spinu pred formiranje Vlade i jačanju očekivanja potpore od strane manjinskih zastupnika, prvenstveno predstavnika srpske nacionalne manjine. U tom kontekstu zanimljiva je koincidencija te je, unatoč 'usijanju' medijske i mrežne scene u svezi ove Borasove ideje, ostala gotovo neprimijećena izmjena Statuta Grada Vukovara kojim se, po jednima, samo poštuje Odluka Ustavnog suda, a po drugima – krši.

(Na naslovnici scena iz predstave "Hasanaginica" i poznata strofa "Što se bijeli..." na hrvatskoj ćirilici.