Top tema i u javnom i nejavnom, pa čak i obiteljskim prostorima zadnjih tjedana ljudski je stampedo s ozemlja koje se  može mahom imenovati sredozemnim. Množina migranata koji su se ovom valu pridružili s drugih, srednjoistočnih i afričkih, područja izvan Mediterana je primjetljiva, ali sveukupno manje značajna od prethodne.

Rijetke cjelovite opservacije problema

Temu opserviraju mediji, stručnjaci i političari. Bome i više ili manje zabrinuti laici. Obični ljudi. Cijele obitelji čak. Pristupi su različiti, najčešće necjeloviti, monoaspektni. Raspredanje o uzrocima požara u trenutku kada bukti suludo je. Prioritet ima obuzdavanje vatre, njeno gašenje, pa tek onda utvrđivanje onoga tko ili što ju je izazvalo. Svega par pokušaja osvjetljavanja problema s više motrišta za (moguće sudbinsku) temu nije ni izbliza dovoljno. U zagradi, za sada, samo je podsjetnik na čovjeka, uglednog znanstvenika s američkog Sveučilišta Stanford, politologa Francisa Fukuyamu koji je raspad SSSR-a i svrgavanje Saddāma Husseina sada već daleke 1992. godine bio označio kao „Kraj povijesti". 

Ono što se, nakon prodora (?!) nekoliko desetaka tisuća migranata preko hrvatske istočne granice, u Lijepoj našoj već par dana događa zaslužuje samo jednu ocjenu: Ljudski, humano, taktično.

Ljudski, humano, taktično

Ono što se, nakon prodora (?!) nekoliko desetaka tisuća migranata preko hrvatske istočne granice u Lijepoj (i još uvijek) našoj već par dana događa zaslužuje samo jednu ocjenu: Ljudski, humano, taktično. Ako gledamo na činjenicu postupanja hrvatskih vlasti, udruga i pojedinaca koji nastoje olakšati boravak migranata u Hrvatskoj i njihov transfer prema željenom im odredištu – visokorazvijenim, gospodarski stabilnim i socijalno osjetljivim državama Europe, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i skandinavskim državama. Gledamo li sve, puno je pitanja na koja nema zadovoljavajućeg i konačnog odgovora.

Pitanja bez odgovora

Nema odgovora na pitanja zašto se Hrvatska nije pripremila kako bi onemogućila nekontrolirani ulazak stranaca u zemlju. To je prvo iz niza utemeljenih i mogućih pitanja iz sigurnosnog aspekta. Ne dvojim kako će, baš zbog toga, upravo sigurnosni aspekt na Starom kontinentu, jasno i u Hrvatskoj, s vremenom dolaziti u središte pozornosti. 

Nema odgovora ni na pitanje, u pogledu zajedničke europske politike i postupanja s migrantima, loše međunarodne suradnje Republike Hrvatske s članicama zajedničke političko teritorijalne i gospodarske asocijacije – Europske unije, odnosno njenih članica i kako će se to reflektirati na buduće međusobne odnose. 

Čini se najtežim odgovoriti na pitanje što će se događati ako sve to skupa potraje na dulji rok, ako se pritisak migranata na Hrvatsku ne smanji, a države u koje smo ih, unatoč odbijanju tih država, transferirali, vrate nam ih nazad.

Prema Ujedinjenim narodima većina migranata na putu prema Europi, a od 22 tisuće prije dvije godine, u ovoj godini njihov broj narastao je na gotovo 400 tisuća, odrasli su muškarci. Čak 72 posto njih, dok je samo 13 posto žena i 15 posto djece. Iz ratom zahvaćene Sirije ih je tek neznatno više od pola, a ostali su iz drugih, mirnijih ili posve mirnih zemalja. Štoviše, prof. dr. Stjepan Šterc sa zagrebačkog PMFa prije par sati iznio je tvrdnju kako su većina migranata upravo suniti - dakle, oni koji su najmanje ili uopće nisu ugroženi od pripadnika IDILa. To je razlog zašto ne koristim izraz izbjeglice.

Ne vrijedi lamentirati

Iz pozicije kršćanskog konzervativca mogao bih lamentirati nad sudbinom „kršćanske Europe" i lamentacije ilustrirati predodžbom u kojoj s najvišeg zvonika jedne još uvijek kršćanske bogomolje, njemačkog Ulmer Münstera, odjekuje glas mujezina koji poziva na klanjanje. Neću. Jednostavno zato što je pojam 'kršćanska Europa' ankron, što europsko kršćansko nasljeđe danas nema puno veze sa stvarnim kršćanstvom i zapravo tek je kulturološki i civilizacijski fenomen. 

U svjetlu dobrodošlice njemačke Kancelarke (za koju se već sada vidi kako je bila ishitrena) mnogi su iza sebe ostavili svoje obitelji i sami se uputili prema željenom odredištu.

Angela kao inspiracija

Taj 'bijeg' stotina tisuća stanovnika iz sjeverne Afrike i s Bliskog istoka prema Europi inspirirale su nedavno raširene obje ruke njemačke kancelarke Angele Merkel prema valu sirijskih migranata. U svjetlu te dobrodošlice, za koju se već sada vidi kako je bila ishitrena, mnogi su iza sebe ostavili svoje obitelji i sami se uputili prema željenom odredištu. Zašto je Angelin poziv ishitren? Jednostavno stoga što njemačko gospodarstvo ne može apsorbirati 800 tisuća imigranata jer iako nezaposlenost u Njemačkoj izgleda niska (4,7 posto), prema podacima Svjetske banke vrlo je niska i stopa sudjelovanja radne snage (oko 60 posto) a njemački rast je na samo 1,6 posto godišnje stope. U ostatku Europe sposobnost apsorbiranja priljeva migranata još je slabija. Tlapnje o tome kako su imigranti osnažili neka europska i svjetska gospodarstva su ili namjerno 'farbanje' birača ili puko nepoznavanje činjenica. O stvarnom utjecaju neselektivne, u pravilu niskokvalificirane i bez specijalističkih znanja, imigracije rasvjetljuje primjer USA u kojoj od 1970. do ove godine broj stanovnika rođen izvan USA porastao je za više od 325 posto a u istom razdoblju plaće i udio prihoda u stalnom su padu i s nastavkom trenda. Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u svojem obraćanju EU Parlamentu označila je drugoga 'krivca' i ukazala na opasnost. Po njoj ogromne razlike između ambicija Komisije i europske stvarnosti sad rezultiraju kaosom koji je ozbiljna prijetnja sigurnosnim i socijalnim sustavima država članica.

Kristinu i gospođu Ane, i druge Vojnovićeve pučane i gospare, na javnoj i političkoj sceni ovih dana oživotvorili su najistaknutiji 'glumci' - od Milanovića do Karamarka.

Povijest se upravo zbiva

Onaj Fukuyama s početka ovog razmišljanja se ne malo prevario. Povijest se upravo zbiva. Sudbina Europe kakvu poznajemo dovedena je u pitanje. Hrvatske kao geopolitičkog i nacionalnog prostora također. Kakva će biti za deset, dvadeset, pedeset godina? Stožernik moderne hrvatske drame, dubrovački pisac Ivo Vojnović još krajem 19. stoljeća u svojoj „Dubrovačkoj trilogiji", a posebno u drami „Allons, enfants!", anticipirao je odgovor na ovo pitanje. Naime, „Ma što ćete!... Dohodu Frančezi!" s nestašnom naivnošću kaže prpošna Kristina. Gospođa Ane (nepomično kao idol od bjelokosti, tvrdo, slovku po slovku) odgovara: „Frančezi pro-ho-du!" Kristinu i gospođu Ane, i druge Vojnovićeve pučane i gospare, na javnoj i političkoj sceni ovih dana oživotvorili su najistaknutiji 'glumci' - od Zorana Milanovića do Tomislava Karamarka.

Odgovor stariji od stoljeća

Dohodili, prohodili, višestoljetna Dubrovačka Republika, nakon Frančeza sišla je s pozornice tadašnjeg uljuđenog svijeta, a njene gospare potomci i doseljenici mogu samo na kazališnim daskama i o feštama vidjeti. Na Stradunu i skalnima, pred Dominikanskim samostanom inače ih nema. Ili ima! Dubrovački gospar sada je pridošlica iz Mostara Ibrica Jusić. I svi mu plješću. Ja također. No, Ibrica je iz neke druge priče.