SLAVONSKI BROD – Priču „Dragovoljac - s 400 kuna mjesečno živi pod šatorom" s SBplusa prenijeli su svi lokalni i više središnjih medija, ili temeljem te priče i sami dotakli se sudbine hrvatskog branitelja, dragovoljca Domovinskoga rata Antuna Čeovića Tunje. Četiri mjeseca poslije navedene reportaže napisali smo kako je Antun Čeović, nakon niza peripetija, dobio 'vilu usred minskog polja' i tada smo predvidjeli da je izvjesno kako Čeovića i njegov šator ponovo čekaju Ljeskove vode. Stoga šator i Tunja, sada na južnoj strani jezera, nisu nas posebno iznenadili kada nas je, prije nekoliko dana i sasvim slučajno, put naveo do Ljeskovih voda... Bolje je preskočiti opis pozdravljanja starih ratnih, a osobito ono 'drugova'...

Stan u Staroj Gradišci tek jedna je od slamki iz 'Alajbegove slame', odnosno očiti primjer nebrige Države za njenu imovinu. 

Čuvar stana u zimskom periodu 

Saznajemo: na staro boravište, Ljeskove vode, vratio se krajem veljače ove godine. Nova, druga po redu poplava uslijed pucanja cijevi u zgradi, prisilila ga je na to. Pretresamo i utvrđujemo poznate činjenice: Čeovićev status u odnosu na stan čije ključeve je preuzeo, nije se ni malo promijenio – i dalje je tek čuvar (valjda) državnoga stana. Naime, iako je pozivom na dodjelu ključeva, koji je prije dvije godine bio dobio od Ministarstva branitelja najavljen, nikada nije dobio nikakav službeni dokument, ugovor, rješenje, kojim bi vlasničko – korisnički odnosi bili regulirani.

Zbog toga, Čeović u Staroj Gradišci nije mogao prijaviti prebivalište ni boravište pa, zapravo, cijelo ovo razdoblje Država ga onemogućuje riješiti građansku i zakonsku obvezu prijave prebivališta, čime Čeovića dovodi u opasnost plaćanja kazne od 500 do 5000 kuna, a i sama Država (Ministarstvo branitelja) krši Zakon o prebivalištu i, očito, spremna je platiti kaznu od 5000 do 15000 kuna, a odgovorna fizička osoba u Ministarstvu kaznu od 1000 do 5000 kuna (Čl. 16. st. 5. i Čl. 17. st. 1. i 2.).

Alajbegova slama

Unatoč našem i Čeovićevom upornom nastojanju nismo došli do podatka tko je upravitelj zgrade u kojoj se nalazi stan koji 'čuva'. Zapravo, zaključujemo kako je taj stan tek jedna od slamki iz 'Alajbegove slame', odnosno očiti primjer nebrige Države za njenu imovinu. A Čeović se, zbog toga, nema komu obratiti u situaciji prokišnjavanja krova, poplave izazvane drugim dijelovima zgrade... A imao je nekoliko takvih slučajeva. I uništen mu je novi namještaj do kojega je došao uglavnom ljudskom solidarnošću.

U stanu mu je HEP isključio struju. Zbog duga. Čeović priznaje – i njegovog duga je oko 800 kuna. Nije mogao prijaviti brojilo na sebe jer nema nikakav dokument pa nije ni dobivao uplatnice. Ali to bi on nekako riješio. Ne može riješiti prethodni dug, onaj za koji HEP tereti Državu, Ministarstvo branitelja, Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje... koga li već!

Pokušao je Tunja, više puta, riješiti probleme vlasničko-korisničkih odnosa. Šator svjedoči – bezuspješno. Prvo, telefoni u institucijama i Ministarstvu ili su stalno zauzeti, ili se nitko ne javlja, ili nitko ništa ne zna. Osim – kako taj stan nije u njihovoj nadležnosti. Da, i mi smo pokušali. Najčešći odgovor je: „Ne smijemo davati nikakve izjave za medije. Zovite savjetnika predstojnika za odnose s javnošću." Ili: „Zovite glasnogovornika!" Kao da mi ne znamo kako glasnogovornici okolišaju, ništa konkretno ne odgovaraju...Drugo, i po svemu sudeći, nema pravih odgovora ni na dopise.

Tunja je ipak važan. Toliko važan Hrvatskoj, koliko je Hrvatska važna Bruxellesu. I Tunja je, intervencijom jednog prijatelja, iz Kabineta ministra branitelja, kao i Hrvatska (i to znamo čijom intervencijom) od Bruxellesa, dobio 'non paper'. Doduše, za Hrvatsku se tražila packa i dobila ju je, a Tunja je očekivao odgovor na prijateljev dopis, rješenje, ugovor, i ništa konkretno nije dobio. 

Non paper

Tunja je ipak važan. Toliko važan Hrvatskoj, koliko je Hrvatska važna Bruxellesu. I Tunja je, intervencijom jednog prijatelja, iz Kabineta ministra branitelja, kao i Hrvatska (i to znamo čijom intervencijom) od Bruxellesa, dobio 'non paper'. Doduše, za Hrvatsku se tražila i dobila je packu, a Tunja je očekivao odgovor na prijateljev dopis, rješenje, ugovor, i ništa konkretno nije dobio. Uglavnom, 'papir' koji nije klasificiran, koji nema ni urudžbenog broja, ni nadnevka, u najvećem dijelu sadržaja ponavlja poznate činjenice, a tek pri kraju nešto što bi, da ne znamo u kojoj državi živimo, moglo p(r)obuditi iskru optimizma: 'Kabinet ministra' kaže kako su Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje „uputili sporazum o prijenosu prava upravljanja nekoliko stanova na području posebne državne skrbi, a kojeg je predmet i stan kojeg koristi gospodin Čeović. Ti stanovi će pripasti Državnom uredu, koji će s korisnicima zaključiti ugovore o najmu, a nakon toga i Ugovore o darovanju sukladno važećem Zakonu o području posebne državne skrbi." A Tunja Kaže:

- Nakon ovoga dopisa otišao sam u Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje (Regionalni ured Vukovar, Ispostava  – Slavonski Brod). Ljubazno su me primili i ljubazno mi objasnili kako oni o ovome pojma nemaju.

Andrićev poučak

Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane(!) – nikad ni doveka.
(...)
Sve što jeste i što znate, umete i možete, stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju. (Ivo Andrić)