SLAVONSKI BROD / STARA GRADIŠKA – Prije nešto manje od četiri mjeseca pisali smo o Antunu Čeoviću – dragovoljcu koji s 400 kuna mjesečno živi pod šatorom. Reportaža s Ljeskovih voda i priča o Antunu, čovjeku, ocu, hrvatskom branitelju koji je 91., bez ustezanja, bio krenuo usuret smrti kako bi spasio živote njemu dragih, poznatih, ali i nepoznatih građana tek obnovljene države Hrvatske, pobudila je velik interes čitatelja na ovom portalu, a prenijeli su ju i drugi mediji. Lokalni i oni koji 'pokrivaju' cijelu Hrvatsku. Izraza potpore i solidarnosti nije manjkalo. Pa i konkretnih i to ponajviše od ljudi koje nazivamo 'običnim, malim ljudima'.

Gospodin iz Ministarstva je želio ispasti tip s kojim nema puno razgovora, koji silom (ne)prilika odrađuje nešto što najradije ne bi radio, dakle, 'tip' mijenja ton kad je čuo da je s Čeovićem i novinar koji je i pokrenuo cijelu priču.

Trgnulo se i Ministarstvo branitelja

Trgnulo se i u reportaži dotaknuto Ministarstvo branitelja… U svega dva tri dana kontaktirali su Čeovića, pozvali ga na dodjelu ključeva stana u Staroj Gradišci. Uz ružno vrijeme, i nakon jake kiše i vjetra koji nas je pratio i čak zabacivao automobil na autocesti, stan pred koji smo došli uopće nije loše izgledao. Pogotovo ne u odnosu na zamišljenu sliku Ljeskovih voda i šatora skutrenog pod drvećem uz obalu jezera. U stanu su bili majstori, sve je mirisalo na svježe boje, razrjeđivače. Gospodin iz Ministarstva, Josip Dodić, inženjer građevine, suzdržan, preslužben. Sam sam mu se predstavio. Tunjin sam prijatelj. Papir za primopredaju i ključevi spremni. Fotografiram. Dodić veli: „Nemojte fotografirati! Zašto to radite!?" Kažem mu kako sam pisao o Čeoviću i njegovom šatoru na Ljeskovim vodama te kako želim priču na Sbplusu završiti. 'Tip', moram tako napisati jer, očito, gospodin iz Ministarstva je želio ispasti tip s kojim nema puno razgovora, koji silom (ne)prilika odrađuje nešto što najradije ne bi radio, dakle, 'tip' mijenja ton. Ljuti se na mene što sam se na početku predstavio kao Čeovićev prijatelj. Obraća se majstorima, iznosi primjedbe na rad, izražava nezadovoljstvo, nalaže što moraju ponovo lakirati, riješiti kupaonicu, bojler, vodu…

- Do četvrtka sve treba biti gotovo! A Vi dođite u četvrtak pa ćemo napraviti primopredaju… - nešto blaže obraća se Tunji.

Stara Gradiška - drugi put!

Prošlo tih četiri, pet dana, kažu – sutra, u petak – i mi došli ponovo. Majstori još rade. Opet (ili još uvijek) nakon prolaska kroz prljavo i vlažno stubište, dolaskom u stan osjećamo miris boja, lakova, razrjeđivača… Vidi se – radili su. Ulaskom u kupaonicu opažamo – nisu završili. Dodić je također ponovo tu. Majstori odlaze u nabavku materijala. Mijenjaju kutne ventile, WC dasku, spajaju bojler, isprobavaju vodu… Sve je O.K. Zapravo, moglo bi biti.

Odlazim na tavan i šokiran otkrićem, fotografiram najobičnijim najlonima mjestimično prekriven tavan iznad (budućeg) Tunjinog stana. Silazim, Dodića nema. Obraćam se majstoru, iskazujem čuđenje i pitam ga što će biti za jačih kiša!?

Predstavnik izvođača radova: "Ministarstvo je tražilo da svedemo sve na desetinu troškovnika koji smo im dali i za to odradimo ovo što smo odradili. Rupe na krovu popunili smo pjenom za brtvljenje, a tamo gdje smo vidjeli da ipak curi ili bi moglo curiti, za svaki slučaj postavili smo najlone…"

 Po čemu je bolji najlon od šatorskog krila!?

- Mi smo Ministarstvu napravili prijedlog sanacije stana koja uključuje i prepokrivanje dijela krovišta iznad njega, a to, zajedno s ovim i drugim radovima koje smo predložili kao one koji se trebaju izvesti, po troškovniku stajali bi oko 150 tisuća kuna – kaže predstavnik građevinske firme i nastavlja:

- Ministarstvo je tražilo da svedemo sve na nešto više od desetine tog iznosa i za to odradimo ovo što smo odradili. Rupe na krovu popunili smo pjenom za brtvljenje, a tamo gdje smo vidjeli da ipak curi ili bi moglo curiti, za svaki slučaj postavili smo najlone…

Dolazi Dodić, majstori su završili, Tunja treba potpisati primopredaju stana i preuzeti ključeve. U tom trenutku pojavljuje se lik, vidi se bolestan fizički, a ni psihičko stanje mu nije sjajno. Obraća se Dodiću. Iznosi problem, traži pomoć:

Bolestan, nemarom Ministarstva branitelja dvije godine bez struje

- U satnu sam dolje, ispod, ne odmah ispod u onom u kojem se urušio pod, nego do njega. Dvije godine nemam struje. Dok sam uselio u stan, a svoj sam u Pakracu predao Ministarstvu, Elektra mi je isključila struju jer prethodni vlasnik nije dugo plaćao. Branitelj sam. Stan je od Ministarstva branitelja. Ne znam što da radim… Novaca nemam za toliki dug.

- Neka Elektra račun pošalje Ministarstvu – veli mu Dodić.

- Oni to ne žele, kažu da su struju isključili dužniku, da Ministarstvo nije dužnik. Ali, nisam ni ja…

- Dobro, onda Vi pošaljite zamolbu Ministarstvu, napišite u čemu je problem, pa ćemo vidjeti što se može napraviti.

- Slao sam pet šest puta, i nikada nisam dobio odgovor – jedva čujno govori branitelj iz prizemlja.

- Dobro, idemo dolje do stana, pa ću uzeti podatke….

Otišli su dolje, a ja Tunji savjetujem neka kaže za krov i najlone, neka pita tko je upravitelj zgrade, kome treba plaćati pričuvu, kada će dobiti dokument (rješenje ili odluku) s kojom će moći regulirati prebivalište ili boravište…

Čeović: "Imao sam osjećaj da su mi dali vilu. Ubrzo sam shvatio da je vila usred minskog polja. Ako i nije, zbog stanja zgrade, nije u njoj manje opasno živjeti."

Predstavnik Ministarstva ne zna tko je vlasnik zgrade, tko upravitelj...

Vraća se Dodić, Tunja pita, a odgovori su za pop..diti:

- Ne znam tko je upravitelj i kome ćete plaćati pričuvu (a obvezan je, to mu je rekao! op. aut.) Ministarstvo je vlasnik samo dva stana u ovoj zgradi, sve je zabrtvljeno, obnovljeno, najloni su samo za svaki slučaj, a moje je samo izvršiti primopredaju – otklanja odgovornost sa sebe i s Ministarstva.

Tunja, ili ja, ne sjećam se, pitamo:

- Tko je vlasnik ostalih stanova?

Čuo sam, ili mislim kako sam čuo da je Dodić odgovorio: „Ministarstvo obnove!" U tom trenutku nisam ni pomislio da takvo što više ne postoji, a sada, pokušavajući pronaći pravu informaciju na 'beta' stranici Vlade RH, nisam ju našao. Zapravo, obzirom na stanje te zgrade, i ostalih uokolo, mislim kako im nitko nije vlasnik. Ili ne želi da se zna kako baš on vlasnik jest.

Potpisao Tunja, preuzeo ključeve, vraćamo se u Brod. Navraćamo do Doma HVIDR-e, računajući kako su sve udruge potpisale preporuku za moguće trajnije stambeno zbrinjavanje Antuna Čeovića kroz apliciranje na natječaj za gradski socijalni stan u Slavonskom Brodu. Rok je još jedan sat, ili na poštu, preporučeno, do kraja radnog vremena pošte.

Branitelji i čelnici braniteljskih udruga

- Ma ne treba preporuka, on je riješen. Dobio je stan u Staroj Gradišci – kaže predsjednik jedne udruge. Član predsjedništva druge jedne značajno ističe:

- Zvali su me iz Ureda Predsjednika i rekli kako će sve biti riješeno…. -  a treći se nadovezuje:

- Kad smo čuli da je dobio stan u Staroj Gradiški, a već je preporuku bilo potpisalo pet šest udruga, prekinuli smo potpisivanje, uništili preporuku…

Predsjednik udruge postrojbe u kojoj je Tunja za vrijeme rata bio i kojem smo se prvome bili obratili, usiljeno namješta ljutitu facu i kaže: Već smo MI (?) raspravljali o tome. On nije smio tako. Morao se prvo NAMA (?) obratiti…

Predsjednik udruge postrojbe u kojoj je Tunja za vrijeme rata bio i kojem smo se prvome bili obratili, značajno namješta ljutitu facu i kaže: Već smo MI (?) raspravljali o tome. On nije smio tako. Morao se prvo NAMA (?) obratiti…

Velim Tunji, predaj dokumentaciju za natječaj u gradskoj pisarnici i bez preporuke, a par dan poslije saznajem kako je upravo ovo posljednje bilo razlog. Bar tako se čini. Kao da se nije prvo NJIMA obratio. Pa kome bi drugome!? Ne osobno Čeović, nego nakon prvog susreta s Tunjom na Ljeskovim, već s Jezera nazvali smo upravo tog predsjednika, baš udruge branitelja kojima je Tunja pripadao, navratili do njega, dogovorili se za preporuku….

Propao pod, urušio se strop…

U međuvremenu na stanu u Staroj Gradišci počeli su do izražaja dolaziti sfušareni poslovi. I nedostaci koji uopće nisu otklanjni. Ali nabujala i Sava. Poplave u njenom donjem toku kroz Hrvatsku... U takvim okolnostima Tunjinu 'priču' pustio sam ustranu. Ovih dana, za vrijeme posljednjih kiša stanje je eskaliralo. Propao pod, urušio se strop… Šator je koliko toliko držao vodu, najloni očito ne mogu. Tunja pokušava zvati. Svi „gluhi, nijemi, slijepi" – nitko se ne javlja. Piše. Odgovora nema. U stanu je ne zna čijem. Ali zna gdje se stan nalazi. Veli:

- Imao sam osjećaj da su mi dali vilu. Ubrzo sam shvatio da je vila usred minskog polja. Ako i nije, zbog stanja zgrade, nije u njoj manje opasno živjeti.

Izvjesno je kako Čeovića i njegov šator ponovo čekaju Ljeskove vode.Osim - ako se ne dogodi čudo...