SLAVONSKI BROD / KNIN – Rano, možda i prerano, neki prijatelji pitali su me za organizirani odlazak u Knin, na proslavu 20. obljetnice VRA „Oluja". Tada još ni oni ni ja nismo imali nikakvu informaciju hoće li brodske udruge proistekle iz Domovinskoga rata organizirati put. Učinilo mi se kako kalikuliraju neće li, prihvaćanjem financiranja autobusa od strane ministarstva na čelu kojeg je, članovima brodskih udruga ne baš omiljeni Predrag Matić Fred, postati 'izdajice', okrenuo sam se udruzi veterana 5. gardijske brigade „Sokolovi". Onoj u Vinkovcima. Naime, brodska podružnica ove udruge, stjecajem okolnosti, ali prvenstveno neradom onih koji su objeručke prihvatili organizirati osnivačku skupštinu, već godinu i pol dana je 'u osnivanju'. Dečki iz Vinkovaca rekoše kako nema problema ni za nas brodske veterane 'Slavonskih sokolova', ni za prijatelje i članove obitelji. Prijavilo se nas nekoliko.

Velika i slavna 5. gardijska brigada "Sokolovi"

Ujutro 4. kolovoza, kroz šipražje dođosmo do motela Marsonia Sjever. „Poletovi" autobusi stižu točno u minutu kako je bilo planirano. Pozdrav s vođom puta i upadamo u naš. U autobusu odmah prepoznajem neka lica. Nekih sam se kasnije prisjetio. Većinu nikada prije nisam vidio. Velika je bila ta 5. gardijska brigada. Jako puno je ljudi kroz nju prošlo. Puno Brođana i Gradiščana.

Bez puno prethodnih zastajkivanja stigli smo na Plitvice. Kratkom šutnjom kod spomenika, paljenjem svijeće i prisjećanjem odajemo počast Josipu Joviću, prvom poginulom hrvatskom branitelju.

Crkva je impozantna građevina, okružena novoposađenim stogodišnjim maslinama i drugim ukrasnim raslinjem. Sagrađena je za oko deset tisuća kninskih katolika. Ali i kao zavjetna crkva hrvatskog naroda.

Crkva Gospe Velikog krsnog zavjeta

Spuštamo se prema Kninu. Već na samom ulasku u grad primjetna je gužva. Prometna, a kako se približavamo središtu, i mnoštvo pješaka na ulicama, ljudi na terasama ugostiteljskih objekata. Dolazimo do vojarne Kralj Dmitar Zvonimir u kojoj je, inače, smještena legendarna 4. gardijska brigada „Paukovi" i bez ikakvog zastajkivanja ulazimo u krug vojarne. Kratak dogovor za kasnije, i nakon osvježenja u kafićima, krećemo prema novoj crkvi Gospe velikog krsnog zavjeta. Usput zastajemo samo pogledati kolonu bajkera. Crkva je impozantna građevina, okružena novoposađenim stogodišnjim maslinama i drugim ukrasnim raslinjem. Sagrađena je za oko deset tisuća kninskih katolika. Ali i kao zavjetna crkva hrvatskog naroda.  Mnoštvo je već pred crkvom. Vidimo veterane raznih hrvatskih ratnih postrojbi, ljude u narodnim nošnjama, djecu, odrasle… svećenike i biskupe. Procjenjujem kako ih ispred crkve sve skupa ima oko dvije tisuće. Vjerojatno se nisam prevario jer kad su dupkom napunili crkvu koja ima oko 1200 sjedećih mjesta, vani je ostalo još oko četiristo ljudi. Nakon par kadrova u crkvi, izlazim i razgovaram s ljudima vani. Jedan od njih je također 'Sokol'. Prije osamnaest godina iz Slavonije doselio je u Knin. Bavi se građevinom. Veli – ne samo ova crkva, ima još nekoliko objekata u Kninu gdje se zavrtjela 'velika para'. Nije baš sklon dugogodišnjoj gradonačelnici. Naime, vidi ju u idućem sazivu Hrvatskog sabora – ako prije toga ne završi u zatvoru. Skužio sam, čovjek je iz oporbe. Pravaš veli. I ne samo obični član, nego u nekoliko mandata gradski ili županijski vijećnik. Okrećem priču na doseljenike u Knin. Ima nas puno. Od svakuda. Najviše iz BiH, ali ima nas i iz Slavonije. Nisam ni primijetio kako je biskup Ivas završio propovijed, kako je misa gotova… Moje kćerke i unuk me pronalaze i – opet u kafiće.

Nakon toliko godina u vojničkom krevetu!

O ponoći naš autobus kreće u Benkovac. Na konak. Nakon toliko godina u vojničkom krevetu! Slabo se spavalo. Sparina, komarci iz okolnih vinograda. Žešći nego slavonski! Ujutro rano opet pravac Knina.

5. kolovoza, već početkom dana, Knin je bio šareni mravinjak. Svi se vrzmaju na sve strane, nailze bajkeri, vozila državnih dužnosnika u eskortu. Na križanju iz pravca crkve 'oči u oči' susrećem se s premijerom Milanovićem. Dovoljno blizu i dovoljno dugo kako bih ocijenio da je opušten, ne i razdragan. Većina se kreće put tvrđave Kralja Zvonimira. U trenutku pogleda prema tvrđavi vidimo kao se hrvatska trobojnica spušta sa stijega. Moraju ju spustiti. Da bi ju podigli. Svečano. Uz hrvatsku himnu. Usput susrećemo pripadnike brodskih udruga: 108 brigade, Policije u Domovinskom ratu, Specijalne policije, 3. bojne. I pripadnike svih mogućih udruga. Neka poznata lica. Raspitujemo se tko je još od Brođana tu. Saznajemo, a neke od njih (Danijel Marušić, Pero Ćosić, generali Mladen Kruljac i Josip Zvirotić, brigadir Damir Terzić, Vlado Marić, Željko Golubičić, Damir Princip…) i susrećemo.

Ovacije i zvižduci

Protokol na tvrđavi pratimo na video zidu. Oni nabrojani, zapravo većina njih, imali su privilegiju biti na najvišoj koti. Uz zastavu koja je, u predviđeno vrijeme, svečano podignuta. U dolini odjekuju počasni topovski plotuni, MIG-21 u preletu, vratolomije nove posade „Krila oluje" na zrakoplovima Pilatus… Na video zidu gledamo što se događa na 'višoj razini'. Moderatorica najavljuje događanja i imena sudionika. Na spomen nekih imena i njihovih dužnosti zvižduci nezadovoljstva, hukanje. Na spomen drugih dijametralno suprotno – oduševljeno pljeskanje i uzvici odobravanja. Ilustracija je to uživo podjela koje su vidljivo kulminirale na dan kada se prisjećamo onoga dana kada su svi Hrvati bili jedinstveni u oduševljenju. Dana pobjede nad četnicima i njihovim aktivnim pomagačima – JNA transformiranom u vojsku države Srbije, dana kojeg ćemo se, u zahvalnosti za slobodnu i cjelovitu Domovinu uvijek sjećati, dana kada s pijetetom odajemo počast onima koji su za nju položili svoj život. Za tu neshvatljivu i neprihvatljivu podjelu na ovaj dan odgovorni su i izviždani Milanović, Matić, Leko, ali i pozdravljena Kolinda Grabar-Kitarović.

Nešto je čudno u skulpturi predsjednika Tuđmana

U skulpturi predsjednika Tuđmana nema državničke čvrstine, lice mu je prilično naivno izrađeno. Pobijedio je u 'Oluji', ali kao da će ga prva bura otpuhnuti…

Nakon protokola u kojem je otkriven veliki brončani spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr Franji Tuđmanu i otvaranja Muzeja „Oluje", Predsjednica se spustila na nižu razinu, među 'raju'. Fotografiranja, rukovanja, pokoja riječ s Predsjednicom… Uzalud se njen savjetnik za branitelje, moj prijatelj i suborac iz 5. gardijske Ante Deur potrudio, šestogodišnji mi unuk odbio fotografiranje – zastidio se, poslije mi je rekao. S kćerkama i unukom te s nekolicinom prijatelja upućujem se na vrh tvrđave. Do zastave. Do spomenika predsjednika Tuđmana. Usput susrećemo generala Antu Gotovinu. „Ante, može li jedna fotka s Vama?" – pita moja Mihaela. Ante bez imalo ustezanja pristaje. Oko nas stiska. Nemam dobar kadar. Unuk se samo djelomično vidi na fotografiji. Penjemo se dalje. Zastava se vijori. Brončani Tuđman, pokretom koji mu je dao umjetnik, izrazom lica, gestom, kao da želi reći: „Pogledajte! Hrvatska zastava iznad hrvatskoga Knina. San je sada ostvaren!" Ipak, nešto je čudno u toj skulpturi. Nešto što mi se čini neprimjerenim. S likovnog aspekta. Ne znam. Ili znam - ne sviđa mi se. Nema u njemu državničke čvrstine, lice mu je prilično naivno izrađeno. Pobijedio je u 'Oluji', ali kao da će ga prva bura otpuhnuti… Kćerke, unuk i prijatelji žele uspomenu. Fotografiram ih ispred spomenika. „Hajde sada ti!", kažu mi. Ne hvala. 

Spuštamo se u grad, u Ulicu dr. Franje Tuđmana. Usput susrećem prijatelja Vladu Marića, pripadnika ATG Lučko, ranjenog u akciji, nekadašnjeg savjetnika za branitelje bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Tu je i jedan od ratnih zapovjednika 108. brigade ZNG general Josip Zvirotić. Malo niže prema gradu general Ljubo Ćesić Rojs. Celina, moja mlađa kćerka želi fotografiju s njim. „Zakon je!", veli. Štogod joj to značilo, nakon pozdrava s mojim Posušaninom, kažem mu za kćerkinu želju. „Br'te, znaš da u mene nema problema!"

Protokol, Vice, Jure i Boban...

Konačno smo u glavnoj ulici. S jedne i druge strane glazba. Uživo i s razglasâ. Repertoar poznat. Na Trgu dr. Ante Starčevića, na koji izlazi Tuđmanova ulica, i na kojem se nalazi impozantni spomenik hrvatskim braniteljima, stiska oko postroja Hrvatske vojske s ratnim zastavama hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata. Iščekivanje Predsjednice i drugih sudionike protokola. Pokušavam doći u poziciju fotografirati ih. Ne ide bez nervoze. I moje i onih koji se za živu glavu ne bi ni na tren pomakli. Sa strane jedna skupina građana pjeva „To je tvoja zemlja" pokojnoga Vice, „Vilu Velebita"… Druga skupina ih nadjačava s „Jurom i Bobanom" i usklicima „Za Dom – spremni!". Malo tko čuje i primjećuje i jedne i druge. Moderator najavljuje predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Frenetičan pljesak. Vladimira Šeksa. Pljesak i usklici „Vlado! Vlado!" I opet su neki izviždani kada su spomenuti. Nisam načistu zašto su ih uopće spominjali kad su ti koji su izviždani imali odvojeni protokol kod spomenika braniteljima još u jutarnjim satima, prije događanja na tvrđavi. Moguće su spomenuti samo kako bi bili izviždani. Pored mene prolazi 'brodsko izaslanstvo'. Damir Princip krči put. Iza njega general Kruljac. Pozdravljamo se. Predsjednice još nema i ne mogu ju više čekati. I tako je, zbog stiske, vjerojatno ne bih ni vidio. Odlazimo u park. Već dijele vojnički grah. Izvrstan. Neki poslije ručka odlaze u vojarnu odmoriti, a ja i prijatelj Mario na pivo. Valja se 'pripremiti' za koncert Marka Perkovića Thompsona. Kako je do koncerta ostalo dosta vremena, u nekoliko kafića Mario i ja popili smo po nekoliko piva. I susreli se s puno poznanika, prijatelja, suboraca. Brodski 'specijalci' iskoristili su prigodu slobodnog popodneva te se spustili do mora. Svakom njegova ugoda.

Neviđeni spektakl

Nekoliko desetaka uglavnom vrlo mladih osoba koji su pjevali ustaške bećarce, "Juru i Bobana" te uzvikivali mjestu i događaju (a i inače) neprimjerene riječi, kao ni išta drugo, ne može zasjeniti događaj u kojem dostojanstveno sudjeluje više stotina tisuća Hrvata svih uzrasta. Ekvivalent 'incidentnog ponašanja' je kao da je netko prdnuo na planini.

Nažalost, nakon ćevapa, kasno smo krenuli prema stadionu koji, kad smo stigli, ne da je on bio krcat, već i ulice oko stadiona. Ugurali smo se uz rub travnjaka. Atmosfera fenomenalna. Pisanja pojedinih medija i komentatora na portalima i društvenim mrežama o "raspamećenoj i razularenoj masi" neobjektivna su. Tendenciozna. Nekoliko desetaka uglavnom vrlo mladih osoba koji su pjevali ustaške bećarce, "Juru i Bobana" te uzvikivali mjestu i događaju (a i inače) neprimjerene riječi, kao ni išta drugo, ne može zasjeniti događaj u kojem dostojanstveno sudjeluje više stotina tisuća Hrvata svih uzrasta. Ekvivalent 'incidentnog ponašanja' je kao da je netko prdnuo na planini. Na koncertu, i općenito u Kninu, sve je bilo super. Osobito je super što su pojedinci ili doista beznačajna skupina ostali usamljeni usred tolikog mnoštva i što im se u trenucima slavlja nije pridavala pozornost. Tako je slavlje ostalo slavlje, a oni beznačajni. Koncert je završio spektakularnim vatrometom, a mi odmah poslije, odnosno čim smo se sakupili, krenuli smo kući. Put je bio naporan. No, pitajte mojeg unuka – sigurno će vam reći kako jedva čeka takav događaj ponovo vidjeti i u njemu sudjelovati.

Vojnih mimohoda bilo je i bit će

Došavši kući, skoknuo sam prvo do svojega vrta jer, pobogu, nisam ga vidio dva dana, a onda sam pogledao snimku veličanstvenog vojnog mimohoda s nizom kulturno zabavnih programa koji smo, kao i puno drugih udruga i veliki broj pojedinaca, nažalost, u velikom krugu bili zaobišli. Istinabog, vojnih mimohoda bilo je i bit će, a jednom se posvećuje crkva Gospe velikog krsnog zavjeta. (Program mimohoda i posvete crkve odvijao se u isto vrijeme). Onoga zavjeta u koji smo mi Hrvati utkali i zavjet papi i Crkvi kako nikada nećemo voditi osvajačke ratove.

Nedvojbeno su u pravu oni koji, nakon svega, kažu kako je vojni mimohod bio najveći predizborni program aktualne vlasti, a proslava u Kninu isto tako, ali oporbe. Ali nisu u pravu oni koji misle da su to bile dominantne odrednice ova dva događaja.