I danas, tri desetljeća nakon rata, mnoga imena još uvijek nisu uklesana u nadgrobne ploče. Mnoga tijela još uvijek nisu vraćena svojim obiteljima, a mnoga srca još uvijek čekaju - na mir, istinu, na mjesto susreta.
NOVA GRADIŠKA - U tišini i molitvi blagdana Svih svetih, dok se plamen svijeća zrcali na licima onih koji odaju počast svojim najmilijima, kroz misli prolazi ista spoznaja - sjećanje.
Anto Malinović položio je svoj život za slobodu i neovisnost Hrvatske 9. rujna 1991. u tridesetoj godini života.
Dok tiho izgovaranje imena svjedoči da ljubav nikada ne umire, postoji i ona druga, dublja tišina - nedostaje joj počivalište na koje bi se moglo položiti cvijet, zapaliti svijeću, zastati.
I danas, tri desetljeća nakon rata, mnoga imena još uvijek nisu uklesana u nadgrobne ploče.
Mnoga tijela još uvijek nisu vraćena svojim obiteljima, a mnoga srca još uvijek čekaju - na mir, istinu, na mjesto susreta.
Domovinski rat ostavio je dubok trag - u obiteljima koje su izgubile svoje najmilije, u majkama koje još čekaju sinove, u suprugama i djeci koja nikada nisu dočekala povratak očeva.
Jedna od njih je Antoneta Malinović, kći Ante Malinovića, zapovjednika voda 1. gardijske brigade „Tigrovi“ (Gavranovi) iz Nove Gradiške. Anto Malinović položio je svoj život za slobodu i neovisnost Hrvatske 9. rujna 1991. u tridesetoj godini života.
Iza sebe je ostavio suprugu i dvije malene kćeri - Anitu i Antonetu.
- Znamo da je ostao u Rosuljama kod Hrvatske Kostajnice - prisjetila se Antoneta - no njegovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni.
Na ovaj dan sjećanja Antoneta je hrabro podijelila s nama svoju posvetu ocu - pismo koje je istodobno molitva, susret sa sobom i razgovor u vječnosti koja čuva ono posebno, neraskidivo. Donosimo ga u nastavku:
Privatna arhiva za PlusPortal
Dragi tata,
I ove godine, na dan Svih svetih, zapalit ćemo svijeću na centralnom križu gradskog groblja jer ti, tata, još uvijek nemaš svoje vječno počivalište.
Nema tvoga groba, nema mjesta na kojem možemo spustiti ruku i reći ti da te volimo i da te nismo zaboravili.
Otišao si hrabro, onako kako si i živio - s vjerom u slobodu, s ljubavlju prema Hrvatskoj i s nadom da će tvoja žrtva donijeti bolju budućnost nama koji ostajemo.
Odrasla sam bez tvojih ruku koje bi me zaštitile, bez tvog glasa koji bi me bodrio i bez pogleda punog ponosa.
Falio si mi na svakoj proslavi rođendana, svakoj školskoj priredbi, na dodjeli diplome i na proslavi rođenja mog sina, tvog unuka. U svim važnim trenutcima mog života osjećala sam prazninu tamo gdje si trebao stajati ti.
Znaš, ponekad gajim ljutnju i tugu pitajući se zar se ne može učiniti više.. Zar se ne može učiniti više da te pronađemo, da pronađemo sve vas koji ste još uvijek negdje daleko od svojih obitelji, bez groba, bez spomena..?
Znam da život ide dalje i da svatko mora pronaći svoj put. Ali, koliko god godina imala, u duši sam i dalje ona šestogodišnja djevojčica koja čeka povratak svog tate. Čeka tvoj nježni zagrljaj, onaj koji bi izliječio sve rane zadobivene tvojim nedostajanjem.
Znam da me gledaš odozgo. Vjerujem da si ponosan na mene i na ono što sam postigla, na ono što sam postala i na ono što jesam. Ja sam ponosna što sam tvoja kći. Ponosna što nosim tvoje ime i tvoju snagu u sebi.
Znam da živiš kroz mene, kao što svaki otac živi kroz svoje dijete kojemu je rat oduzeo i oca i dio djetinjstva.
Fališ mi i neću odustati, po tome sam na tebe. Odustajanje nikad nije bila opcija. Tražit ću te svakog dana dok god budem imala snage i nadati se da ću te pronaći.
Tata, vjerujem da si ti negdje tamo pronašao svoj mir..
Nadam se da ću ga za života i ja pronaći.
Do dana kada te pronađemo, znaj da si uvijek s nama .. u svakoj molitvi, u svakom plamenu svijeće i u svakom otkucaju mog srca.
Tvoja kći, Antoneta
Privatna arhiva za PlusPortal
