SLAVONSKI BROD - Tihomir Seferović ime je za koje vrlo vjerojatno nikada niste čuli baš kao niti ja do prije koji dan. Kada sam čuo što je preživio sledio sam se i odlučio potražiti ga ako je živ. Zahvaljujući njegovim suborcima iz 5. gardijske brigade „Sokolovi“ našao sam ga, a on mi je iz prve ruke ispričao priču o tome kako je preživio 30 sati živ zakopan pod snježnom lavinom. Ova filmska priča mora biti ispričana, makar kroz ovaj članak. - piše portal Domovinski rat, čiji autorski tekst u nastavku u cijelosti prenosimo.

Kao dragovoljac, početkim rata, pristupio je 108. brigadi Zbora narodne garde u rodnom Slavonskom Brodu. Kad priča o motivima, na prvom mjestu ističe domoljublje.

- Naravno da je domoljublje tu bilo na prvom mjestu. Možemo reći da je ono 80 % zaslužno za moj odlazak u vojsku. Na kraju krajeva branio sam u ratu svoju kuću, svoj dom. Osjetio sam u sebi poziv da to učinim čak i puno prije nego što se rat toliko jako razbuktao. Ostatak, 20 % motiva, je činjenica što mi je ta akcija bila zanimljiva i nisam se mogao zamisliti kod kuće ili na poslu dok se to događalo.

Te 1991. godine Tihomir je sudjelovao u obrani Hrvatske na potezu od Nove Gradiške do Vukovara, a onda je došla 1992. godina u kojoj je eskalirao rat u Bosni i Hercegovini, a njegova postrojba dala značajan doprinos obrani Bosanske Posavine. Na samom početku te priče, u jednom od najtragičnijih događaja na ratnom putu 108. brigade dogodila se nesreća na Savi (prevrtanje čamca i utapanje) u kojoj je stradao i njegov brat Zoran Seferović. Tragediji je osobno svjedočio i sam Tihomir. Sva ta zbivanja utjecala su na njega da još odlučnije nastavi svoj (ratni) put. On ga je početkom 1994. odveo u profesionalni sastav Hrvatske vojske – postao je pripadnik 3. satnije 2. bojne 5. gardijske brigade Hrvatske vojske. S njom krajem 1994. godine odlazi na livanjsko bojište i sudjeluje u operaciji „Zima-94“. Po završetku operacije držao je sa suborcima položaje na planini Staretini koja dijeli livanjsko od glamočkog polja.

- Baza nam je bila u selu Kovačić, a položaje smo držali na planini, na visinama od 1500 metara. Vremenski uvjeti bili su strašni, snijeg i temperature do -25 °C pa smo podno brda na kojima su bili položaji složili drvene barake koje su nam služile kao skloništa. Najgori su bili nanosi snijega. Hodaš normalno, ispod tebe kamenje i odjednom propadneš do koljena u idućem koraku.

Ante Stjepanović, Branko Vidović i Ivan Vrhovac bili su s Tihomirom pripadnici voda za potporu odnosno posada minobacača koja je držala položaje na predjelu planine pod nazivom Tavanak. Kad nije bilo borbenih djelovanja njihova jedina obaveza je bila javiti se poljskim telefonom svaka dva-tri sata u bazu u Kovačić da je na položaju stanje redovno. Kada se 15. siječnja 1995. nitko ujutro s tog položaja nije javio, postojala je mogućnost da je negdje došlo do prekida žičane veze. Uskoro je postalo jasno da je stvar puno ozbiljnija i da su četiri hrvatska vojnika doslovno nestala. Zatrpala ih je lavina, a Tihomir Seferović jedini je preživio. I dan danas teško si može objasniti što se točno dogodilo.

- Još nije svanulo, bila je noć, spavao sam. Nisam čuo prasak, niti išta, buđenje je bilo kao kad padneš s kreveta pa si u bunilu i ne znaš gdje se nalaziš. Takav sam osjećaj imao ja samo što nikako nisam mogao doći k sebi. Par puta sam probao doći k sebi. Mogao sam micati samo vratom i glavom. Osjetio sam bol i shvaćao sam da kad mičem glavu udaram u nešto tvrdo.

Bila je to očito fosna barake koja mu je spasila život i koja se čudom zaustavila na par centimetara od njegovih prsa i glave.

- Hoćeš se dići, a ne mo'š. Ako se mrdaš boli te sve kao da ti netko kida komade mesa. Nemaš pojma što se događa. Kolege nisam niti čuo, niti vidio. Prolazili su sati i već sam pomislio kako ću ostati živ zatrpan.

U međuvremenu započela je opsežna potraga za nestalim vojnicima. Iako se postrojba vrlo brzo organizirala i stigla na mjesto događaja zbog ogromnog nanosa snijega nije mogla pronaći točnu lokaciju zatrpanog položaja. Situaciju je promijenio jedan pucanj.

- Odjednom sam začuo nekakvo tapkanje, nalik zvuku kao da netko na katu iznad tebe hoda na petama. Pomislio sam da su nas pronašli četnici ili još vjerojatnije – vukovi. Osjetio sam strah i odlučio opaliti metak kako bi ih otjerao. Između mene i pokojnog Ante Stjepanovića nalazila se puška, kako sam ja nju okrenuo, kako sam je dohvatio - ne znam. Samo znam da mi je taj metak spasio život.

Naime suborci koji su već naveliko tragali za nestalom četvoricom čuli su pucanj te detektirali odakle je došao i na tom mjestu počeli kopati.

- Čuo sam glas koji je rekao – Ne pucaj! Kada su me otkopali, razgrnuli te fosne s mene već je bila noć. Tek u tom trenutku osjetio sam hladnoću koja je stigla izvana. Da sam ostao tu cijelu noć zatrpan pitanje je bih li ostao bez zraka.

Tihomir je hospitaliziran je u ratnu bolnicu u Livnu. Kad je došao svijesti shvatio je da su mu noge i ruke crno-plave od udarca. U bolnici je saznao da su njegovi suborci ostali na mjestu mrtvi uslijed lomova glave i kralježnice. - piše portal Domovinski rat

domovinskirat.hr

Nakon nekog vremena Tihomir je počeo micati noge i shvatio da neće ostati paraplegičar. Ipak fizičke posljedice osjeća i danas, baš kao i psihičke.

- Prva godina mi je bila najgora. Legnem po noći spavati i nešto jače kvrcne ili nešto lupi i padne, a ja odmah u pidžami izlijećem i više nema sna. Liječio sam se u bolnici u Slavonskom Brodu dvije godine. Doktor mi je dao neke najjače tablete za spavanje kako bih mogao funkcionirati, no ništa nije pomagalo pa sam se na kraju s obitelji preselio u Staro Petrovo Selo gdje sam pronašao mir.

Ondje je i danas, s obitelji. Točno četiri godine nakon ove tragedije Tihomir se oženio, a ubrzo dobio i dvojicu sinova. Iako su psihički problemi svedeni na minimum, Tihomir fizičke posljedice itekako osjeća. Ima reumu, a ne može dugo niti sjediti pa mu problem stvaraju dugačke vožnje. Sreću, osim u obitelji, pronalazi i u voćnjaku o kojem brine sa suprugom.   - piše portal Domovinski rat.