U petak navečer, u Slavonskom Brodu, paleći lampione duž obje strane Vukovarske ulice, dvjestotinjak hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i građana Slavonskog Broda, i na ovaj način, dajući potporu Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, a protiv uvođenja ćiriličnog pisma na javnim mjestima u Vukovaru, demonstriralo je politiku kao pravo svakog građanina. Dakako, i puno više od toga - iskaz je to empatije prema stradanju ovoga grada, potpore onima koji su ga branili, dijelom i od onih koji su ga branili. Naime, među sudionicima ovog događaja, bili su i Brođani, bivši pripadnici Specijalne policije i bivši pripadnici 3. bojne 3. gardijske brigade koji su sudjelovali u borbama u Vukovaru i oko Vukovara. 

Zbog političkog, anticivilizacijskog bacgrounda ćirilice u Vukovaru, nitko danas i ne spori o tome kako je aktualno pitanje ćirilice u Vukovaru - političko, a ne kulturno ili kulturološko pitanje.

Anticivilizacijski 'bacground' ćirilice u Vukovaru

Nitko ne može poreći kako je Vukovar rušen upravo u ime te, danas sporne, 'političke' ćirilice, koja je na nekoliko teških i krvavih godina, ubijajući grad, ljude, kulturne spomenike i kulturnu baštinu, odnosno identitet Grada u cjelini, izbrisala latinicu. I jednako, upravo zbog tog, političkog, anticivilizacijskog 'bacgrounda' ćirilice u Vukovaru, nitko danas i ne spori o tome kako je aktualno pitanje ćirilice u Vukovaru - političko, a ne kulturno ili kulturološko pitanje.

"Naputak za dosljednu provedbu zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj", koji je donio Ministar uprave, odmah nakon prvih neslužbenih rezultata popisa stanovništva 2011., a koji je na snazi od početka 2012. ima, kako sam naziv akta kaže, snagu naputka. Zakon na koji se naputak odnosi, proističe iz Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a referira se i na druge zakone pri čemu je Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi nezaobilazan. Tu dolazimo do pitanja Statuta grada Vukovara, koji također, sam po sebi, nema provedbeno svojstvo, već su Gradsko vijeće, ili Gradonačelnik, trebali donijeti statutarnu odluku što nije slučaj, već Država, intervenirajući, iako su objekti i institucije na koje je postavila ćirilične ploče njene, tako, zalazi u područje mjesne nadležnosti lokalne samouprave.

Napad na memoriju hrvatskog naroda 

Boljševički mentalitet ove vlade došao je do punog izražaja – ploče su postavljane pod okriljem noći (doduše, ministar Arsen Bauk to negira i kaže 'rano ujutro'). Ipak, sve neodoljivo podsjeća na situaciju kao kad su komunisti, došavši na vlast, najprije ogradili Jelačićev spomenik, a onda pod okriljem srpanjske noći 1947. potpuno ga uklonili. Bio je to napad na memoriju hrvatskog naroda s ciljem njenog brisanja. Kao što je Josip Jelačić, sui generis, bio simbol pobjednika u ratu, što Hrvati u ondašnjem režimu 'nikako nisu mogli niti smjeli biti', dapače, njegovim uklanjanjem cilj je bio nametnuti krimen poraženog naroda; tako, ovoj političkoj garnituri, ćirilica ima poslužiti za neutraliziranje svijesti pobjednika, u pobjednika, i svijesti poraženog, u poraženog.

Loš trenutak pretvoren je u dobar švindleraj kako bi se, u politici popularan termin, spin, preveo na starozagrebački, agrameski.

Odnosno – izjednačavanja krivnje za rat. Pri tom ne mislim nužno na narode u cjelini, već na ukupnu idejnu i političku osnovu pitanja ćirilice danas (kako, vezano na uklanjanje bana, kaže Ljubomir Antić, nastoji se stvoriti uvjerenje da, za razliku od Srbina koji „rado ide u vojnike”, Hrvat od svih uniforma rado nosi eventualno - vatrogasnu). 

Loš trenutak, ali dobar švindleraj

Tajming u politici znači skoro sve. Izbor upravo ovog trenutka za postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru, a trenutak sa sigurnosnog motrišta apsolutno je loš (između dva sportska događaja koja su, rubnim događanjima zasjenila ono sportsko, natjecateljsko) ipak je stvar 'dobre' procjene hrvatskog političkog vodstva. Kako im popularnost ne bi dalje padala, valja skrenuti priču s najvećeg vanjskopolitičkog i unutarpolitičkog poraza Zorana Milanovića i koalicijske vlasti - izgubljenog rata za Josipa Perkovića i sve ono što se veže i što će se vezati uz Perkovića. I valja provesti mjere unutar „Postupka prekomjernog deficita". Tako je loš trenutak pretvoren u dobar švindleraj kako bi se, u politici popularan termin, spin, preveo na starozagrebački, agrameski.

Politiziranje, u smislu međustranačkih prebacivanja loptice odgovornosti, je nesuvislo. Sanaderov HDZ, kao koncept, doslovno je poražen, pa prigovori u smislu kako je sadašnji HDZ odgovoran za donošenje Statuta Vukovara, na što se Bauk stalno referira, imaju jednako uporište, recimo, prigovorima kako je sadašnji SDP odgovoran za sastav generalštaba JNA koji je podržavao pobunu Srba, koji je isplanirao i počeo agresiju na Hrvatsku. 

Ako Wagner i jest bio antisemit, njegova glazba to nije. Ako Budak i jest bio ministar u Pavelićevoj vladi, njegova književnost s tom činjenicom nema veze. Ako Vukovar i jest ubijan pod ćiriličnim ocilima na srpskim zastavama, ćirilica nije samo srpsko nasljeđe, već i hrvatska baština.

Istina nasuprot političkoj magli

Eventualna odgoda primjene Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ako nema političke volje, ali prije svega razumijevanja za Vukovar i Vukovarce koji žele promovirati Istinu o Vukovaru, a ne prekrivati ju političkom maglom u kojoj je udio ćirilice vrlo značajan - sama po sebi, ništa neće donijeti, a ponajmanje neko dobro rješenje u budućnosti,

Književnik Thomas Mann, još 1938. godine, izjavio je: „Puno je Hitlera u Wagneru" a to je, i danas, mišljenje i stav mnogih u Izraelu. Stoga, tamo, Wagnerove opere još uvijek doživljavaju kao popratnu glazba nacističkoga genocida i zbog toga Wagner nema pristup Izraelu. Osobno ne mislim da je to dobro. Ako Wagner i jest bio antisemit, njegova glazba to nije. Ako Mile Budak i jest bio ministar u Pavelićevoj vladi, njegova književnost s tom činjenicom nema veze. Ako Vukovar i jest ubijan pod ćiriličnim ocilima na srpskim zastavama, ćirilica nije samo srpsko nasljeđe, već i hrvatska baština.

Ipak, u Vukovaru za ćirilicu nije vrijeme, jer – puno je Miloševića, puno je Memoranduma SANU u Miroslavljevoj, 'vukovarskoj' ćirilici. Treba vremena da to 'izvjetri'.