SASLUŠANJE je započeo izjavom o svojim osnovnim biografskim podacima, mjestom rođenja, obiteljskom imovnom stanju, školskoj spremi, zanimanju i poslovima koje je obavljao do konca studenog 1943., kada je umirovljen. Budak je opisao svoje djelovanje u ustaškom pokretu od kada mu je pristupio uključujući i djelovanje u NDH. Kako je već objavljen članka o djelovanju Budaka do 1941. i njegov se iskaz uglavnom podudara sa tim, ovdje ćemo prikazati izvod iz njegovog iskaza koji se odnosi na vrijeme od 1941.-1945.

O ministarstvu vanjskih poslova:

''Ministar vanjskih poslova sam bio od početka svibnja 1943. pa de facto do konca rujna 1943., kada je dr. Mandić postao predsjednikom vlade. Po kapitulaciji Italije, ja sam kao ministar vanjskih poslova objavio svim nadležnim ministarstvima, da sva materijalna dobra koja su Talijani ovdje držali imaju smjesta zaplijeniti, što su i oni proveli. Nakon nekoliko tjedana su javili Talijani da će poslati ovako svojega poslanik, na što sam ja šifriranom brzojavkom javio našem poslanstvu Berlin, da umoli tamošnjeg talijanskog poslanika, da javi svojoj vladi, da je potrebno, da njihov poslanik u Zagrebu donese sa sobom njihovo priznanje novog teritorijalnog stanja nastalog kapitulacijom, jer da inače njegova suradnja ne bi bila plodonosna. Mussolinijeva vlada je otklonila nakon toga, da uopće pošalje poslanika u Zagreb, a pošto se meni ovo zamjeralo kao moj samovoljni čin, imalo je svoje posljedice.'' (str. 15 iskaza)

Što se tiče jevrejskih bogomolja moj je stav bio, da se one ne ruše, već da se upotrebe za druge svrhe...

O rušenju crkava u NDH:

''I ja kao ministar prosvjete i bogoštovlja, a i ostali članovi vlade za moje vrijeme gledali smo najnegativnije na rušenje crkava u Hrvatskoj. Što se tiče jevrejskih bogomolja moj je stav bio, da se one ne ruše, već da se upotrebe za druge svrhe, a napose zagrebačka sinagoga u umjetničke svrhe kao najakustičnija dvorana. Nije mi poznato tko je ipak i pored stava vlade NDH rušio crkve i bogomolje. Čuo sam za izvršeni pokolj u glinskoj crkvi 21. VIII. 1941. i da je nekoliko tjedana nakon toga crkva srušena. Ja međutim ne znam tko je dao srušiti ovu crkvu. Da su mene ustaše pitali, da li će rušiti ili ne, svakako do rušenja ne bi došlo.'' (str. 17 iskaza)

O zločinima u NDH:

''Na sva pitanja postavljena mi u vezi sa progonima, masovnim klanjem i svakovrsnim zlostavljanjem, a napose razaranjem i uništavanjem protiv naroda i njegove imovine u Hrvatskoj mogu odgovoriti samo slijedeće: bilo je nekoliko ljudi, koji su radili ne samo mimo, nego protiv intencija svih članova vlade i koji nijesu bili podvrgnuti ni jednom resornom ministru. Oni su na svoju ruku radili što god im se prohtjelo, a odgovarali nijesu nikome, osim valjda Poglavniku.'' (str. 17 iskaza)

Čuli smo i znao sam, da postoji logor u Jasenovcu, čuli smo, da je strašan režim tamo i sjećam se da je netko od mojih prijatelja rekao nekome od glavnih funkcionera u Jasenovcu da bi došao pogledati logor, a on mu je odgovorio: možete doći unutra, ali je pitanje da li ćete izaći iz njega.

''Čuli smo i znao sam, da postoji logor u Jasenovcu, čuli smo, da je strašan režim tamo i sjećam se da je netko od mojih prijatelja rekao nekome od glavnih funkcionera u Jasenovcu da bi došao pogledati logor, a on mu je odgovorio: možete doći unutra, ali je pitanje da li ćete izaći iz njega. Iz ovoga slijedi da su pojedinci, kao Luburić i Kvaternik, bili svemoćni i neodgovorni. Sva zvjerstava ovih pojedinačnih ustaša samovoljnika počinjena po neodgovornim licima, ni ja ni pojedini član vlade, ni vlada kao cjelina, nismo imali mogućnosti ni savjeta, a kamo li zapovjedi. Nikada nisam posjetio ni jedan logor ni zatvor, a prema tome ja neposredno ništa ne znam, kako je bilo u istima. Stojeći na stanovištu da se država ne gradi na nasilju, pojedini članovi vlade NDH pokušavali su, kao i ja, da kod Poglavnika izrade prestanak svih krvoprolića, ali rezultata nije bilo, jer je Poglavnik uvijek govorio da se pretjeruje.'' (str. 19 iskaza)

''U stvari tzv. 'čišćenje' pojedinih krajeva od strane ustaša, Nijemaca i drugih, ja nisam imao nikaove uloge ni uticaja, jer se u pitanja vojske nijesam nikada miješao, a ne sjećam se, da je vlada dobivala ikakve izvještaje o tome.'' (str. 19 iskaza)

''Kao čovjek izjavljujem, o masovnom klanju uopće, a napose o klanju u logorima, bacanju živih ljudi u ponore i spaljivanju zatvorenih ljudi, klanju djece, žene i staraca, a još napose i o mučenjima u zatvorima, da su to strahote koje sam vazda osuđivao i koje su na hrvatski narod udarile ljagu, koja će se morati dugo i teško prati. Na tome ja nažalost nisam mogao ništa učiniti ni kao član vlade, ni kao čovjek protivna mišljenja izvan vlade, s razloga koje sam već naveo.'' (str. 21 iskaza)

O prisilnom deportiranju radnika na rad u Njemačku:

''U pogledu prinudnog deportiranja radnika na prinudni rad u Njemačku, ja neposredno ništa ne znam, međutim poznato mi je ovo: Nijemci su lovili naše ljude, metali ih u svoje logore i onda slali na rad, mimo znanja i protiv volje naših vlasti. Tako se je desilo, da je 11 mojih suseljana dospjelo preko Velebita u Obrovac četnicima u ruke, koji su ih izručili Nijemcima, a oni ih doveli u Zagreb i metnuli u svoj logor. Ja sam to doznao na vrijeme i preko znanaca pokušao intervenirati da budu pušteni, no dobio sam odgovor, da su već otpremljeni 11 toga mjeseca u Njemačku prisilno. Poslije toga se je njih nekoliko povratilo i posjetili me, pa su mi saopćili, da su otpremljeni 16 toga mjeseca, dakle, poslije nego što sam im ja pokušao pomoći.'' (str. 20 iskaza)

O Srbima u NDH:

''Razumijem da su se pojedina zlodjela pročula i da se u vladi o tome govorilo. Tako se desilo, da sam ja u Virovitici na javnoj skupštini o srpskom pitanju među ostalim rekao, da u isto vrijeme na istom teritoriju ne mogu postojati dvije državne ideje, pa budući, da je ostvarena NDH Srbima na tom teritoriju ne preostaje ništa drugo nego: ''ili se pokloni, ili se ukloni''. Na to mi je netko između općinstva dobacio: ''gospodine, mi smo se poklonili''. Ja sam odgovorio, da onda može biti siguran, da je u NDH zaštićen baš kao i svaki Hrvat. Kad sam se vratio u Zagreb Poglavnik mi je rekao, da je slušao prenos moga govora i da je zadovoljan. Poslije nekoliko dana pročulo se, mislim u srpnju 1941., da je poklano jedno cijelo selo Srba, koji su prešli na katoličku vjeru, na što sam ja otišao Poglavniku i rekao mu, da se na ovaj način ne da vladati i učvrstiti država, a napose da je ne mogu i neću više držati skupštine, jer narod mora vjerovati da ga svjesno varam. Poslije toga nisam održao ni jednu skupštinu. O tom je raspravljano na sjednici vlade, te je zaključeno, da se rješavanje srpskog pitanja ima urediti tako, da se osnuje jedan odbor između ministara i drugih visokih funkcionera, mimo kojeg se ne smije u tom pitanju ništa dogoditi. Odbor je osnovan. Sjećam se, da je u njega osim mene i profesor Oršanić izabran, a drugih se ne sjećam. Usprkos toga ovaj odbor nije na žalost nikada proradio, a da ja danas se ne bih mogao sjetiti tko nije dao da taj odbor radi. Vjerojatno je i poslije toga bilo pokolja Srba u Hrvatskoj i bunio sam se i radi načina vladanja uopće. Na moje prigovore protiv klanja Srba u Hrvatskoj i čitavog režima, progona naroda, Poglavnik je samo šutio i obično tvrdio, da to ne vjeruje.'' (str. 18 iskaza)

O Srbima sam iznašao narodno iskustvo, koje nisam formulirao ja, nego sam narod. Nepovjerenje. To sam potkrepljivao narodnim frazama.

''Ja sam na početku u NDH u više mjesta držao skupštine na kojima sam želio prikazati povijesnu važnost ostvarenja našega sna o državi i ujedno raščistiti naš odnošaj prema srpstvu. Intencija mi je bila tim skupštinama prirediti organizaciju ustaškog pokreta onako kako sam ju ja zamišljao. O Srbima sam iznašao narodno iskustvo, koje nisam formulirao ja, nego sam narod. Nepovjerenje. To sam potkrepljivao narodnim frazama. Čuo sam ovdje opetovano, da sam negdje rekao i: ''Bježte psine preko Drine''. Ne sjećam se da sam to rekao, no da sam i rekao, bilo bi samo neukusno i uvredljivo, ali ujedno i u tako lošoj formi jedan dokaz više, da mi nije nikad bila bliska pomisao da se može hrvatsko-srpski spor riješiti klanjem i ubijanjem, nego samo međusobnom izmjenom pučanstva.'' (str. 23-24 iskaza)

O prelasku na katoličku vjeru:

''U stvari prelaženja na drugu vjeru izjavljujem slijedeće: ja nijesam bio protivan da ljudi mijenjaju vjeru kakao tko hoće, ali obzirom na pravoslavne vazda sam isticao i stajao na stanovištu da je to po hrvatsku stvar štetna pojava, jer od prelaznika ne može imati ni crkva ni domovina, budući da će se time poslužiti samo špekulanti, koji i tako ne drže ništa ni do jedne vjere. O prinudnom pokrštavanju nije bilo ni govora, bar ne među ljudima s kojima sam ja dolazio u obzir. Bilo je pojedinaca koji su to činili. Ako se ne varam, čuo sam to za velikog župana Ljubu Kvaternika u Bihaću, no nisam siguran, nije li se radilo o nekim drugim njegovim eksperimentima.'' (str. 21 iskaza)

O NOB-u:

''Moj stav prema Narodnooslobodilačkoj pokretu: ja sam ga iz početka smatrao logičkim stavom komunističke partije Jugoslavije, a kada sam čuo, da u njega bježe Srbi bez razlike, pa i mnogi Hrvati onda sam vidio da je to nužna reakcija na postupak onih, u ustaškom pokretu, o kojima smo prije govorili.'' (str. 24 iskaza)

Izvor: Iz knjige akademika Ive Petrinovića, Mile Budak – portret jednog političara (Split, 2002.), a koji je iskaz preuzeo iz Dosjea Mile Budaka (br. 16) koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu