Kod Grka je, u takozvanom klasičnom dobu filozofije, bilo uobičajeno da se oni koji bi htjeli nešto dokazati slušatelju posluže majeutikom. Majeutika je porođajna vještina, zanat babica. Kao što su babice poticale rodilje da brzo i ispravno rode, tako su antički filozofi navodili svoje slušatelje da sami dođu do zaključka koji su im htjeli predočiti. Sokrat je u svojim učiteljskim naporima koristio ironiziranje, cinizam, pa bi postupno navodio slušatelje na ocjene koje su dovodile do krajnjeg zaključka.

Ne smatram kako u ovakvim kolumnama moram (ili mogu) ikoga poučavati niti se uspoređujem sa Sokratom, ali tema o kojoj se ovdje radi zahtijeva da polako i temeljito pokušam što veći broj čitatelja navesti da i sami "porode" stav o jednom aktualnom pitanju.

U Zemlji Nigdjezemskoj

Zamislite sljedeću situaciju.
Jednoga dana u gradu Linzu u Austriji otvara se nova likovna galerija. Kao što i priliči kulturnom događaju, na otvaranju se okupila krema društvenog života grada. Galerija je posvećena manje znanom slikaru, izvrsnom akvarelistu. Slučajno se tu možda našao i austrijski kancelar koji je obilazio taj dio Austrije, pa je svratio na svečanost, pogotovo što je sav prihod od turističkih ulaznica u galeriju namijenjen stipendijama za školovanje siromašnijih mladih građana Linza na likovnoj akademiji. Novinari uzimaju izjave; starije profesorice i studenti s ruksacima možda razgledavaju korektne akvarele svojega davnog sugrađanina.

Jeste li zamislili?

Reći ćete da vas zamaram sa slikom jednog običnog društvenog događaja kakvih u kulturnijim zemljama (zemljama u kojima se za kulturu izdvajaju znatna sredstva) ima jako puno, zar ne?

Ima samo jedna neobična stvar koja čini taj događaj fantazmagoričnim i izvan svake pameti: slikar kojem je galerija posvećena zove se Adolf Hitler!

Nemoguće, zar ne? Ne u ovom svemiru!

Na ovu me kolumnu zapravo nije navela inicijativa za promjenu naziva ulice Mile Budaka u Slavonskom Brodu. Naveo me je porazan rezultat ankete u kojoj tri četvrtine mojih sugrađana smatra da je normalno da "uvaženi slikar" gospodin Hitler dobije svoju galeriju, dakle, svoju počast u jednom europskom gradu.

Čak i bez obzira što me uopće ne pogađa mišljenje apologeta svih vrsta totalitarizama (a osobito onih koji su pri tome isključivi pa opravdavaju samo jednu, desnu ili lijevu vrstu), preskočit ću unaprijed ono što će mi nakon ovoga teksta neki od njih prigovoriti.

Ne, nisam UDB-aš, nitko mi nikada nije bio niti član Partije, bio sam ministrant dulje od desetljeća (i to u vrijeme "nenarodnog režima"!), ne opravdavam zločine na Bleiburgu ni partizanske prijeke sudove, u stanju sam glatko reći da je atomsko bombardiranje civila ratni zločin, a da mi pri tome ne pada na pamet biti revizionist povijesti ili izjednačavati krivnju u prošlom svjetskom ratu... Čak sam polovicom svojega davnog porijekla baš iz tog malog, ali hrvatski snažnog Svetog Roka odakle je i Budak i sasvim slučajno dobro znam kakve su sve gadosti obični normalni mali ljudi Hrvati pretrpjeli poslije onoga rata od komunističkih vlasti samo zato što je iz tog kraja bilo malo hrvatskih partizana, a puno hrvatskih domobrana...

Unaprijed se, dakle, ohladite od takvih etiketa, a pokušajte pobiti jednu jedinu činjenicu: Mile Budak bio je ministar u vladi jedne zločinačke tvorevine! Dobar dio vremena Mile Budak je bio drugi čovjek ustaškog režima!

Mile Budak bio je ministar u vladi jedne zločinačke tvorevine! Dobar dio vremena Mile Budak je bio drugi čovjek ustaškog režima!

Ne moram objašnjavati što je taj režim učinio svojim građanima.

Židovima, Romima, (i namjerno ne pišem na prvom mjestu) Srbima, ali i svim Hrvatima koji su se usudili reći da je Hrvatskoj, u to vrijeme titanskog sukoba, mjesto na strani dobra, a ne na strani zla.

U tome svom zalaganju za politiku koja je direktno ubijala sve neistomišljenike, a upropaštavala sve interese hrvatskog(!) naroda su bili toliko uporni, čak kad su neki iz režima (Vokić i Lorković) htjeli na kraju rata okrenuti NDH na stranu saveznika. Ako im je na srcu bila Hrvatska a ne vlastita razbojnička vlast, zašto nisu pošli primjerom Italije (jedne od začetnica rata) koja je mirne duše promijenila stranu, ostala izvan socijalističkog "raja", postala prva linija obrane u hladnom ratu, dobila silne milijarde...?

Ne, u svojoj rasističkoj mržnji i razbojničkom vladanju ostali su poput poslušnih pasa do kraja uz noge Hitleru.

Mile Budak je bio drugi čovjek toga režima, u tim ključnim godinama čak veleposlanik Pavelića kod Hitlera.

O pravdenosti suđenja

Je li Mile Budak dobio nakon rata pravedno suđenje? Naravno da nije. Pobjednici se nikada pretjerano ne trude držati procesnih pravila.

Je li Mile Budak dobio nakon rata pravedno suđenje? Naravno da nije. Pobjednici se nikada pretjerano ne trude držati procesnih pravila.

Niti na nirnberškim suđenjima nije bilo baš neke prevelike pravde: pobjednici su odlučili da je potrebno osuditi i primjerno kazniti cijelo vodstvo agresorske, poražene strane, a da pri tome nisu osudili nijednog savezničkog generala koji je pobio stotine tisuća civila u njemačkim gradovima, na primjer.

Ali Budak je dobio kakvo takvo suđenje, za razliku od desetaka tisuća Hrvata koji su stradali na austrijskoj granici, a za koje su posredno krivi baš Budak (i Pavelić, Kulenović i ostali) koji su poveli stotine tisuća Hrvata na Bleiburg, valjda da bi u gužvi lakše "zbrisali" sa zlatom narodne banke? Ovo brisanje sa zlatom nam inače tako poznato vuči...

Okrenimo malo tezu: jesu li ubijeni u glinskoj crkvi, na primjer, dobili pravedno suđenje? Budak je bio "samo ministar kulture" reći će neki.

Baš kao takav, Budak je nakon toga mogao podnijeti ostavku i reći nešto poput: "...ovo nije hrvatska kultura Marulića, Kažotića ili Šenoe, Boškovića i Getaldića, ovo nije herojstvo Šubića u obrani od istrebljenja Hrvata, ovo je zločin i s tim ne želim imati veze"?

Tada bih i ja glasao za ulicu (po)velikog književnika Mile Budaka.

Vidimo da pravda i pravednost obično nisu u paru.

Je li Budak osuđen baš striktno po nekim pravilima pravde? Nije. Je li osuđen pravedno? Jest!

Je li Budak osuđen baš striktno po nekim pravilima pravde? Nije. Je li osuđen pravedno? Jest!

O književniku Budaku. O akvarelistu Hitleru.

Za razliku od mnogih ljevičara koji nastoje biti "veći katolici od pape" i umanjiti tu činjenicu, ja kažem da Budak jest bio velik romanopisac. Ognjištarsku tematiku i mogao je obraditi samo netko porijeklom iz tih krajeva; pokazati srž morala, etike, težnji, međuljudskih odnosa ... koji se odvijaju na tom škrtom tlu.

Osobno nisam ljubitelj takvih vrsta književnosti, epski napisanih romana (ne Budakovih, nego općenito) pa radije pročitam neki znanstveno-fantastičan roman kakve su pisali Verne, Asimov ili Clarke nego li ruske klasike. Ali, stručnjaci se slažu da je Budakovo djelo zaslužilo stručno književno-kritično čitanje i vrednovanje, pa i prikazivanje kroz školski sustav, i s tim se slažem, zašto ne?

Nije mi na početku ovoga teksta bio cilj uspoređivati Budaka i Hitlera, ali poput Hitlerovih umjetničkih dosega, Budakovo književno djelo ne znači da ga trebamo slaviti i odavati mu počast.

Poput Hitlerovih umjetničkih dosega, Budakovo književno djelo ne znači da ga trebamo slaviti i odavati mu počast.

Njemački je diktator u mladosti bio hrabar čovjek, u Prvom svjetskom ratu na zapadnom bojištu gotovo heroj, više puta ranjavan i odlikovan. Bio je i talentiran slikar, ne u klasi nekoga Rembrandta ili Da Vincija, ali kritičari se slažu korektan akvarelist. Možda bi, da je upisao bečku likovnu akademiju, danas bio proučavan kao manje poznati austrijski umjetnik, a ona zgoda s početka kolumna bi bila moguća.

O ubojicama i ideolozima ubojstava

Ali Hitlerova galerija nije moguća! Ne u svijetu u kojem ima imalo ljudske pristojnosti i morala.

Jer Hitler je osim svoje umjetičke duše i svoje ratne hrabrosti i "drugarstva" prema suborcima bio i Poglavnik Njemačke u doba kada je ona donijela više jada na ovaj svijet od bilo koje zemlje u povijesti čovječanstva! A s obzirom na poveliku količinu povijesnih patnji, to je prilično "dostignuće".

Ništa ne mijenja tu činjenicu ona druga činjenica, da Hitler zasigurno pri tome nikoga nije osobno ubio!

Na nirnberškom suđenju osuđen je i jedan od glavnih Hitlerovih ideologa Alfred Rosenberg. Bio je on zapravo pjesnička duša, njemački izbjeglica iz baltičkih zemalja, koji je sanjario o arijevskoj rasi, potrebama životnog prostora, slavi njemačke...

Veći dio vremena nije bio uključen u neposredno vođenje Trećeg Rajha. Državu su vodili jači igrači, a rat generali kojima baletan Rosenberg nije bio ni simpatičan ni bitan.

Veći dio vremena Rosenberg je tako sanjario o nordijskim bogovima, nordijskoj supremaciji, pisao čeznutljive pamflete o pangermanizmu od Bruxellesa do Moskve, i od skandinavskog poluotoka do Jadrana, pisao je o arijevskoj nadmoći... Tekstove toliko sanjarske da su se i neki nacisti ismijavali s njim.

Ipak, 1946. njihao se na kraju užeta u gimnastičkoj dvorani zatvora, pokraj generala koji su vodili akcije s milijun vojnika ili ministara industrije koji su na smrt izmorili milijune robova iz porobljenih zemalja!

I zamjenik Poglavnika Njemačke Goring njihao bi se s njima, ali je smogao hrabrosti sam sebi presuditi za razliku od našeg zamjenika Poglavnika kojem su morali presuditi partizani.

Na smiješne tvrdnje da je Budak zaštićivao Židove odgovaram: prije rata na području NDH je živjelo oko 40 000 Židova. Nakon Budakovog zakona o zaštiti hrvatske kulture, kojima su židovi "samo proglašeni strancima" ostalo ih je samo oko 3000! 92% svih židova (muškaraca, žena, djece i staraca) pobijeno je! A Mile Budak je bio drugi čovjek toga režima!

Rosenbergov jedini grijeh je bio što je mislio kako židovska kultura zagađuje njemačku naciju. Tko li je ono rekao da "židovska i srpska kultura zagađuju hrvatsku kulturu", a da je rezultat te izjave bio organizirani zločin nad tim "neprijateljima?

Ah da, Mile Budak.

Je li Budak dakle, osobno bio autor one strahovite izjave kako "jednu trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu pokatoličiti", nije važno. Nije uopće važno što je on "samo supotpisao Pavelićev zakon". Kao što uostalom nije važno što ne postoji pisana zapovijed Karadžića - Mladiću, neka pobije tisuće muškaraca i djece u Srebrenici. Postoje posljedice njegovog stava da su muslimanska djeca niža rasa, psi koje treba pobiti.

Za one koji će se (s naknadnom pameću Domovinskog rata!) pozvati na opasnost koju Srbi predstavljaju za opstojnost Hrvatske, dobro, samo za takve, ostavimo Srbe po strani.

Pogledajmo što je sa Židovima u NDH?

Budak je, prema njegovim braniteljima, "zaštićivao Židove, u obitelji imao Židove, a i vozač mu je bio Židov..."

Na te smiješne tvrdnje odgovaram: prije rata, na području NDH, je živjelo oko 40 000 Židova. Nakon Budakovog zakona o zaštiti hrvatske kulture, kojima su židovi "samo proglašeni strancima" ostalo ih je samo oko 3000!

92 posto svih židova (muškaraca, žena, djece i staraca) pobijeno je!

A Mile Budak je bio drugi čovjek toga režima

O "branitelju od srpske ugroze": oprostiti ili klati?

Kršćanski je praštati, kaže sveto pismo. I to ne jednom. Nije li, dragi katolici, sam Isus rekao ako oprostite svojem bratu čak i sedam puta to još uvijek nije ništa! Oprostite mu i u sedamdeset puta sedam navrata.

Jer posljedice nepraštanja su stoljeća rata.

Tako smo u Domovinskom ratu, mi im samo "vratili ono što su oni nama napravili u komunističkoj Jugoslaviji". Oni nama "vratili ono što smo mi njima napravili u NDH". Mi njima u NDH "vratili ono što su nam napravili kraljevi žandari", koji su nas tukli jer smo mi "Hrvati njih napali u Prvom svjetskom ratu" a mi smo ih s austrougarskom vosjkom napali "jer su se oni htjeli proširiti na naše krajeve"... Kad dođemo do ameba, valjda ćemo stati s "vraćanjem dugova"?

NDH nije praštala. Umjesto "tko tebe kamenom ti njega kruhom" ona je na kamen odgovorila Budakom. Nije oprostila niti Hrvatima koji su shvatili o kakvoj se razbojničkoj skupini radi.

A Mile Budak je bio drugi čovjek te razbojničke skupine...

Citirat ću ovdje otprilike jednu ocjenu jednog blaženika katoličke crkve, Alojzija Stepinca: "Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast."

Mile Budak je kao visoki dužnosnik, a popularno je to i danas, vjerojatno često sjedio na misama u katedrali.

Nikada, očito, nije slušao ništa što se tamo govorilo.

Pozivam zato, ovdje, ja, Brođane na oproštaj: oprostimo i Budaku, ali mu ne zaboravimo. Slažem se, ostavimo Budaka književnim kritičarima, ali izbacimo svaku pomisao da jednom ideologu, notornog masovnog zločina, dižemo spomenike i častimo ga ulicama.

Zašto ne?

Pa dovoljno je opet citirati, otprilike, jednog blaženika, Alojzija Stepinca: zato jer je postojao jedan "...Jasenovac (kao) vječna i neoprostiva mrlja na duši hrvatskog naroda..."

Alojzije Stepainc: "Jasenovac je vječna i neoprostiva mrlja na duši hrvatskog naroda"

Jer tko ono nije kršćanski praštao?

Ah, da; poglavnikov zamjenik Mile Budak.

Hrvatina Budak, ili Židov Frank?

Ako ovim tekstom nisam naveo one tri četvrtine anketiranih Brođana da "porode" misao da je ulica Mile Budaka u Slavonskom Brodu svjetski raritet i svjetska sramota, onda očito nije problem samo u tome što se građani boje troškova vezanih uz promjenu dokumenata (koji bi ionako vrijedili do roka važenja, a mogao bi i grad obeštetiti tih stotinjak osoba).

Onda vam neće biti važno ni što zločinac Mile Budak zapravo nema nikakve veze s ovim gradom, a u njemu recimo nemamo ulicu jednog Tadijanovića?

Na koncu, neće vam biti važna ni ona poslovica: čega se pametan stidi, budala se ponosi.

Čak 14 hrvatskih gradova imalo je u jednom trenutku ulice s imenom Mile Budaka. Dizale su se spomen ploče Francetićima i sličnima. S vremenom, shvatilo se kako sada imamo svoju državu, kako se ne trebamo isticanjem navodnih(!) Hrvatina inatiti nekim nepostojećim komunistima, sovjetskim imperijama, partizanima...

Imamo mi i važnijih i nekontroverznijih umjetnika i političara, koji su više dali a manje uzeli Hrvatskoj.

Recimo, neka se ulica prozove prema Marku Majstoroviću koji je (za razliku od Budaka kao anđela zla) u toj i okolnim ulicama desetljećima bio anđeo dobra?

Ili još znakovitije: neka se ulica prozove po Josipu Franku, hrvatskom pravašu, oštrom i beskompromisnom zagovorniku slobodne Hrvatske!

Koji je usput rečeno, ali u kontekstu ove teme nikako ne manje važno, bio Židov, kao što su Židovi bili ponajveći hrvatski nacionalisti 19. i 20. stoljeća!

A tko je ono pristao na njemačku politiku i pobio hrvatske nacionaliste, Židove?

Trebam li ponavljati očito? "Hrvatina" Mile Budak!

Prošla je vlada (gle, ispada da ću jednom pohvaliti u nekom svojem tekstu i Ivu Sanadera!?) smogla snage, kakve nije smogla čak ni ona Račanova, reći da europska Hrvatska ne želi i ne smije odavati počast Francetićima, Budacima, Pavelićima...

Dostignuće je to kojega ne treba zanemariti na ovim balkanskim prostorima, koji "proizvode više povijesti nego što li je mogu potrošiti".

Pozivam Brođane da ustanu na razinu toga povijesnog dostignuća.