Može li se na Korzu napraviti kuća? Onako, lijepa katnica od tlocrtnih dvjestotinjak kvadrata, tamo negdje sjeverno od fontane? Svaki arhitekt i zidar će reći da može i to lako; treba izbušiti ionako nestabilno kameno popločje, instalacije su vjerojatno već tamo negdje dolje, treba iskopati i izliti temelj i zidati do krova. Međutim, nitko normalan ne želi predložiti tako nešto, niti će ikome normalnom ikada pasti na um takva ideja i to čak kad bi predviđena namjena toga objekta bila sasvim plemenita, na primjer, smještaj za djecu bez roditelja ili javna kuhinja.

Nakon što sam pročitao članak i vidio priloge, osobito nacrt mjesta spomen parka i faksimil odluke gradskih vlasti kako „daju suglasnost" na taj nacrt, pomislio sam da se radi o zakašnjeloj prvotravanjskoj šali.

Ne (g)radi se takva kuća na brodskome Korzu iz dva razloga: prvo, protuzakonito je, a drugo, protivi se zdravom razumu.

Kad mi je skrenuta pozornost da je na portalu EBrod objavljen članak o započinjanju izgradnje spomen parka Domovinskog rata, kliknuo sam u glavi kako je to uglavnom pozitivna vijest jer je Slavonski Brod nesumnjivo dao ponajveći doprinos obrani Hrvatske i „red je" da i mi imamo nekakav javni znamen kojim ćemo to obilježiti. Park umjesto građevine uvijek je bolja ideja, jer je životniji i građane u njihovim svakodnevnim životima uključuje, a ne prezentira im nešto na silu. Građani će dobiti park, a mlade generacije mjesto koje će ih podsjećati na ta velika i slavna vremena.

Međutim, nakon što sam pročitao članak i vidio priloge, osobito nacrt mjesta spomen parka i faksimil odluke gradskih vlasti kako „daju suglasnost" na taj nacrt, pomislio sam da se radi o zakašnjeloj prvotravanjskoj šali.

Unutar zaštićenog povijesnog kompleksa Tvrđave, usred najvećeg katastarsko-gruntovnog blaga koje ovaj grad ima, 80-tak hektara povijesnim okolnostima slučajno neuništenog zemljišta 1/1, koje Brodu daju potencijal kakav nema više od desetak gradova na cijelom kontinentu, netko se dosjetio postaviti dvadesetak betonskih postolja s topovima, tenkovima i avionom.

Spomen park je rekoh dobra i prilično stara ideja. Nije otkrivanje tople vode, na nekim mjestima u Hrvatskoj postoji već takav način obilježavanja važnog dijela naše povijesti i svugdje izaziva zanimanje stanovnika, a osobito slučajnih prolaznika i turista. Najbolji primjer je onaj u Turnju kod Karlovca.

U Slavonskom Brodu, također se o tome dugo govori. Ne znam tko je prvi predložio ideju, ali znam da baš gradonačelnik Mirko Duspara, već sigurno 7-8 godina, govori o tome i nema sumnje da je ta ideja dobra. Sredinom 2012. poklopilo se da je - u sklopu pokretanja projekta sveobuhvatne obnove Tvrđave, na kojem sam radio kao koordinator - gradonačelnik je opet pokrenuo i to pitanje, a na razgovorima o tome su sudjelovale i mnoge udruge iz Domovinskog rata, i Mato Gavran kao već tada nepolitički stručnjak.

Ne znam tko je prvi predložio ideju, ali znam da baš gradonačelnik Mirko Duspara već sigurno 7-8 godina govori i o tome i nema sumnje da je ta ideja dobra.

Ideja je logična i u njenu realizaciju brzo se uključio i ravnatelj Hrvatskog vojnog muzeja, i sam Brođanin Mario Werhas, i ponudio je svoju pomoć. Ideja nije bila razrađena detaljno ali s gradonačelnikom je utvrđen kao primjeren i dostatan prostor bivše takozvane „bosanske pruge" u „Zvijezdinoj" ulici. Umjesto neuređene livade dobili bismo šetalište, s jasnom memorijalnom ulogom, ali i atraktivnu turističku zanimljivost. S pročelnicima sam čak načelno dogovarao oblik, gabarite i vrstu postolja za izloške, gradonačelnik je razgovarao sa stručnjacima iz Đure Đakovića o trošku i organizaciji prijevoza tih oruđa iz Zagreba i šire, a mislim da se već išlo i u detalje antikorozivne zaštite (jer to bi predstavljalo gotovo veći redoviti trošak od prvotnog troška postavljanja!), a zagrebački arhitekt Stjepan Lončarević je napravio i grubu prvu skicu prostornog rasporeda izložaka.

Park bi se pružao u zanimljivom obliku izdužene spirale s najvećom haubicom od 203 mm kalibra na sjevernoj strani (kako bi se dobio impozantan objekt za sve koji ulaze u grad sa zapada na rotor „kod Halajka"), velikim njemačkim flakom iz Drugog svjetskog rata od 88 mm kalibra oko sredine, manjim izlošcima duž šetnice i završnim podestom negdje sjevernije od razine bolnice na Plavom polju na kojem je trebao stajati jedan od rashodovanih MiG-21 aviona (što je na Werhasov nagovor tadašnji ministar obrane Kotromanović već usmeno odobrio), a koji bi bio vidljiv i s graničnog prijelaza pa bi možda naveo neke od desetak milijuna prolaznika da svrate u Slavonski Brod. Čak i tadašnji pomoćnik ministra kulture Uzelac nije imao ništa protiv, jer bi se time, na pragu vojnog historijskog kompleksa Tvrđave, nastavljao sličan, militaristički, ali povijesno važan sadržaj na otvorenom, koji ne bi ulazio u prostor zaštićenog spomenika kulture.

Slavonski Brod je, stjecajem povijesnih okolnosti (zbog stalne vojne prisutnosti u njoj) sačuvao svoju Tvrđavu i cjelovit kvadratni kilometar(!) najočuvanijeg kulturnog spomenika u Hrvatskoj i jednog od rijetkih u svijetu.

Tada razrađivana ideja Muzeja Granice unutar Tvrđave imala je isto plan uključiti taj park u svoj vanjski sadržaj. Prostori Muzeja počinjali bi na sredini istočne strane kavalira, kroz dvorane bi se objašnjavala vojna tehnika najstarijih vremena, polu srušeni kazamati sjeveroistočnog ugla bi bili obnovljeni tek djelomice, uz dio neobnovljenih svodova od cigle, putem staklenih stijenki (kako bi se dočarale posljedice ratnih razaranja i topovi, uniforme i tehnika baš iz, za Tvrđavu, značajnog razdoblja kraja 18. stoljeća), a nakon toga postav bi se nastavljao do sredine sjevernog kavalira s izlošcima iz novijih razdoblja, sve do Domovinskog rata i spomen sobe poginulima i postrojbama. Izlaz iz takvog Muzeja bio bi upravo kroz sjeverna vrata u pravcu Spomen-parka sa spektakularnim izlošcima kao završetak sveobuhvatnog doživljaja „ratnog" muzeja!

Umjesto toga, dobili smo neprirodno (i nezakonito) stavljanje tenkova usred zaštićenog područja, bez ikakvog konteksta, točno ispred veduta tvrđavskih zidina, na mjestu rekonstrukcije zapadnog bastiona (za koji postoji dokumentacija), na mjestu neiskopanog jugozapadnog opkopa, pokraj međunarodnog graničnog prijelaza i dijametralno nasuprot bilo kakvoj dodirnoj točki toga zamišljenog parka s urbanim tkivom grada!?

Naravno, službeni dokument, čiji faksimil donosimo, „suglasnost" za izradu parka dana je preko koljena, bez konzultiranja struke - jer Konzervatorski zavod nije (i neće, jer zakonski ne smije) dao svoje stručno mišljenje u korist ovakvog vandalizma. Nikakve potpore trenutnih ministara obrane ne mogu političkim odlukama promijeniti činjenicu da bi time ovovjekovni vandali uništili baš povijest hrvatskoga naroda u koju se tako kunu.

Inicijativa Koordinacije braniteljskih udruga također nije nova. Ona je i potrebna iz razloga očuvanja povijesnog sjećanja, a i za grad isplativa jer nema puno gradova s takvom atrakcijom. Ali zamijeniti jedno logično rješenje (koje je prestalo biti aktualno naprasnim i gotovo sarkastičnim postavljanjem „tramvaja zvanih brodska čežnja" na za njih preveliku parcelu namijenjenu Spomen parku Domovinskog rata) drugim kojim se uništava jednako vrijedna i znatno starija brodska baština je suludo.

Usput je i nezakonito, jer zaštićeni objekt nulte kategorije nitko ne može svojevoljnom odlukom prenamijeniti u građevinsko zemljište ili lunapark. Tvrđavu ništa manje nego li samo Korzo kako sam naveo u onom primjeru s početka teksta; dapače.

Nikakve potpore trenutnih ministara obrane ne mogu političkim odlukama promijeniti činjenicu da bi time ovovjekovni vandali uništili baš povijest hrvatskoga naroda u koju se tako kunu.

Prigovori kako bismo onda trebali izmjestiti i cijele sportske terene s lokacije Klasije tek su bezuman cinizam. Primjerice cijela Tvrđava u Karlovcu ili Tvrđa u Osijeku su popunjene stambenim i/ili javnim zgradama i sadržajima i nikome ne pada na pamet rušiti ih sada, pa čak ni iseljavati. Kao što je Dioklecijanova palača u sebi rodila grad Split, tako je i urbani razvoj Karlovca i Osijeka napunio njihove tvrđave svakodnevnim životom.

Slavonski Brod je, stjecajem povijesnih okolnosti (zbog stalne vojne prisutnosti u njoj) sačuvao svoju Tvrđavu i cjelovit kvadratni kilometar(!) najočuvanijeg kulturnog spomenika u Hrvatskoj i jednog od rijetkih u svijetu. Uz povoljnu okolnost da smo baš ovih godina ušli u EU, dobili smo i opet jedinstvenu povijesnu priliku obnoviti kompleks od četrdesetak tisuća kvadratnih metara zatvorenih funkcionalnih prostora gotovo potpuno besplatno ili uz zanemarive troškove u odnosu na vrijednost cijeloga ulaganja.

Dioklecijanova palača je devastirana u povijesnom smislu i prilagođena hirovima njihovih trenutnih stanovnika. Ali u 7. stoljeću, a ne u 21. kada su standardi valjda civiliziraniji nego tada. A možda u Hrvatskoj i nisu!?

 

 

 

 

Loading...