USMENOM predajom s više strana, do mene dolazi dobar glas o Miri, službeno Miroslavu Čičkoviću, majstoru za sve. Kažu, nije od onih obrtnika koji će odbiti posao za deset eura, niti od onih kojima je ispod časti doći nekome samo da bi montirao stalak za TV ili slavinu u kuhinji. Kako je jako teško naći takvog obrtnika, ljudi se snalaze kako znaju i umiju, najčešće moleći nekog prijatelja koji nema dvije lijeve da im to odradi. - piše Glas Slavonije.

- Popravljam elektroinstalacije, znam ugraditi i nove (za kutije s osiguračima ipak angažiram prijatelja inženjera), popravljam i postavljam rasvjetna tijela, prekidače, utičnice, mijenjam kompletne sanitarije, radim manje kvadrature keramike i kamena, bavim se gletanjem, bojenjem, rigipsom, hidroizolacijom i termoizolacijom, građevinskim adaptacijama - recimo pretvaranjem balkona u sobu...", nabraja što sve radi. Kako je sve to naučio? "Odrastao sam bez oca od druge godine, s četiri žene, no od trinaeste sam pratio ujaka, promatrao, upijao... Tako sam naučio i svirati gitaru, nisam išao u glazbenu školu, nego sam se zainatio i jer sam to jako želio. Volim i hortikulturu, zato ću rado preuzeti i posao uređenja nečijeg dvorišta ili okućnice -  kaže.

O cijeni svog rada odlučuje od posla do posla. - Dođem promijeniti slavinu, skinem sve, očistim, montiram novu, silikoniziram..., naplatit ću, recimo, 20 eura. No, dogodi mi se da dođem kod neke bake, vidim da teško živi, pa naplatim upola manje, ili kažem da je usluga gratis. Baka mi skuha kavu, napravi sok od bazge, obraća mi se sa sinko moj. Posluži tanjur pun pite s jabukama, a ja kažem da ništa nije dužna jer tako fini kolač nisam jeo otkad mi je mama umrla. Pa me isprati u suzama, a ja sjednem u auto i razmišljam: Bit će da sam ipak dobar čovjek. Naplatit ću druge poslove, od ovog sam profitirao na drukčiji način. - otkriva Miro. Tvrdi, radi za korektnu cijenu, satnica mu nije skupa, dok plati benzin, parkiranje, kupi nešto novog alata... ne ostane mnogo, ali da se živjeti, skroman je.

Rođen je u Vukovaru, u proljeće prije 35 godina. Zlosretna ga je 1991. dočekala kao dječačića, pa ga je ratni vihor odnio u Cvelferiju - Rajevo Selo, Gunju.... Prošao je pet osnovnih škola i završio u Drenovcima, kod bake, kao prognanik. Srednjoškolsku je svjedožbu primio 2008. stekavši zvanje strojarskog tehničara.

- Nažalost, bila je to posljednja generacija. Izvrsni su strojarski tehničari, pa poslije i inženjeri, izišli iz te škole zahvaljući ponajviše legendarnom profesoru Radoslavu Dazgiću, najvećem čovjeku u mom životu. Budući da nisam imao oca, on mi je bio uzor. Obiteljske su financije bile takve da nisam mogao na fakultet. Majka, danas pokojna, imala je uz mene mog brata starijeg od mene četiri godine i moju blizanku stariju pet minuta. Šteta je što nisam gurao dalje sa školovanjem, volio sam strojarstvo, ali nije se moglo - kaže Miro.

Izvorni članak u cijelosti je moguće pročitati i pregledati OVDJE.