ODVORCI - Brat Dražen Marija Vargašević, karmelićanin i doktor teologije, neposredno prije Domovinskog rata, sa svojih devet godina, doselio je s obitelji u odvoračko selo Krajačići, rodni kraj svog oca. Ondje su se, kako sam svjedoči, u njemu probudili i učvrstili prvi duhovni tragovi poziva na svećeništvo. - piše portal Odvorci.hr.

Razlika između obitelji koja redovito moli i one koja ne moli je poput razlike između neba i zemlje. Obitelj koja zajedno moli – ostaje zajedno. Iskreno preporučujem redovitu zajedničku molitvu. Bog će učiniti velike stvari. Tako se otvaraju vrata kuće živom Bogu.

Redovničko ime b. Dražen Marija od Milosrđa Euharistijskog Isusa uzeo je po primitku karmelićanskog habita u Hrvatskoj karmelskoj provinciji sv. o. Josipa. Za svećenika je zaređen 2009. godine u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Grgurevićima.

Svećeničko ređenje IKA HKM

Danas, kao svećenik i pisac, b. Dražen Marija živi kontemplativnim načinom života u Pustinji sv. Josipa na Pelješcu, gdje djeluje kao župni upravitelj i član Karmela Božjeg Milosrđa.

karmelbm

S dubokom duhovnom osjetljivošću progovara o iskustvu molitve i Božje blizine u svakodnevici. S odvoračkim je reporterima podijelio misli o vjeri, Crkvi, pozivu – i trajnoj povezanosti sa Slavonijom i svojim Odvorcima. - piše portal Odvorci.hr čiji intervju (uz dozvolu) u nastavku prenosimo u cijelosti..

Kako održavate vezu s rodnim krajem i na koji način Vam to pomaže u duhovnom i pastoralnom radu?

Ljubim iskreno i duboko svoju Slavoniju. Svaki put kada dođem u Krajačiće i uđem u sobu u kojoj sam provodio svoje mladenačke dane sjetim se onog ključnog trenutka kada sam nakon duge borbe tražio Gospodina da mi očituje svoju volju i kada mi je On progovorio kroz riječi Evanđelja kojeg sam imao poticaj nasumce otvoriti: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi“.

Meni je moja Slavonija kao Isusovim učenicima Galileja. To je zemlja proljeća moje probuđene vjere i oduševljenih godina odaziva na Božji poziv. Sveta mi je moja Slavonija jer svete su molitve, suze, znoj i krv brojnih duša kojima je ona posvećena. Ta svetost iznjedrila je vjeru u mojoj duši, moj novi život i zato je bolno motriti Slavoniju kako jeca i boluje ranjena na mnogim područjima. Slavonija je slična ranjenom čovjeku uz put o kojemu govori Isus u prispodobi o milosrdnom Samarijancu.

Svaki moj posjet obitelji u Slavoniji Bog začini divnim susretima i posebnim pomazanjem Duha Svetoga. Slavonija i ja se radujemo svakom našem susretu, ali taj susret živ je i kada sam fizički daleko od nje. On živi u ljudima, mislima, snažnoj nadi, molitvi, žrtvi, gorljivosti za njezin preporod. Mogao bih kazati u Isusovo ime: „Ne dirajte mi ravnicu!“, ali s nastavkom puno snažnijim od onoga što kaže poznata pjesma: Ravnica je dio mene. Ravnica je dio moje duše prikazan na oltaru Božjemu. Ravnica je gostoprimstvo za Isusa, poravnat put za Gospodina koji dolazi i sve čini novo!

Kako su Odvorci utjecali na Vaš duhovni razvoj i poziv? Možete li podijeliti neke posebne uspomene iz djetinjstva?

Najposebnija uspomena mi je buđenje zajedničke molitve u obitelji. Bog nas je preko misija u Pleternici, bake Marije i moje majke privukao redovitoj molitvi. To je bila najveća prekretnica našeg obiteljskog života.

Razlika između obitelji koja redovito moli i one koja ne moli je poput razlike između neba i zemlje. Obitelj koja zajedno moli – ostaje zajedno. Iskreno preporučujem redovitu zajedničku molitvu. Bog će učiniti velike stvari. Tako se otvaraju vrata kuće živom Bogu.

Jako mi je dojmljiv bio detalj iz Odvoraca kada sam kao bogoslov primio službu čitača. Župljani su mi darovali staklenog orla s porukom: „Duhom Bogu poleti i s Riječju Božjom nama sleti!“ Ganuo me taj znak duhovne blizine i ohrabrenja.

Imao sam radost slaviti Mladu Misu i biti zaređen za svećenika u Grgurevićima, što je rijetkost. Ležeći prostrt u odvoračkoj crkvi 2009. doživio sam snagu Duha Božjega i neizrecivi dar Kristova svećeništva za obnovu naroda.

Još jedan trenutak pamtim iz osnovne škole – sastav o sibinjskim žrtvama. Na grobu pored crkve svetog Mihaela u Grižićima, gledajući prema Bilicama i Pleternici, osjetio sam zahvalnost i strahopoštovanje prema našim precima. Nakon nekog vremena sam kroz propovijed biskupa Košića spoznao da su istinski mučenici oni koji su dali život za istinu – jer Isus je Istina. „Tko traži istinu traži Boga“, kaže sveta Edith Stein, „bio on toga svjestan ili ne“.

Pokojni papa Franjo govorio je o Trećem svjetskom ratu, a papa Lav XIV. to je potvrdio. Riječ je o duhovnom ratu. Tko nije svjestan borbe, već je žrtva. Vrijeme je za obraćenje Kristu, za uzimanje duhovne bojne opreme – redovitu molitvu, sakramente i poslušnost Božjoj Riječi. Blažena Djevica Marija pomoći će nam da se otvorimo Duhu Svetom.

Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u svom pastoralnom radu, posebno u kontekstu suvremenog društva?

Najveći izazov je nužnost mojeg trajnog obraćenja. Izraz „trajno obraćenje“ čuo sam od svetog Ivana Pavla II., pape u vrijeme mojih bogoslovskih dana, a poslije sam sve više shvaćao što on označava.

Srž je u tome kako se čovjek odnosi prema izazovima suvremenog društva, kakav mu je pogled. Božja riječ nas upozorava da je čistima sve čisto. Ako po Božjoj milosti ulazim u posjed čistoće srca, onda će ta čistoća kao Božje darivanje, kao nepresušni izvor milosrđa i života, prati prljavštinu svijeta. Puno mi je važnije brinuti da taj nadnaravni izvor vrije, nego se prepuštati motrenju suhoće ili prljavosti svijeta.

Borim se i u toj borbi mi najviše pomaže molitva. Trebam kopati u svojoj nutrini kroz molitvu, razmatranje, duhovno vježbanje i odricanje da bih svakodnevno prokopavao naslage svoje bijede i dolazio do milosti koju je Bog u mene stavio. U darivanju te milosti suvremenom društvu je tajna životne ostvarenosti i radosti.

Kako se Crkva danas odnosi prema onima koji žele živjeti pustinjački i kontemplativni život? Postoje li poteškoće s kojima se susreću?

Crkva je i sveta i grešna. Jedna drevna sintagma to jezgrovito i dramatično izriče riječima: casta meretrix (čedna bludnica). Na tragu povijesti izabranog izraelskog naroda, koju nam prenosi čitavo Sveto pismo, nevjernost Bogu se opisuje kao preljub, izdaja ljubavi. Kad kao članovi Crkve ohladimo u ljubavi prema Gospodinu Isusu koji je zaručnik Crkve i naših duša, mi nažalost postajemo naličje Crkve, naš pogled biva zamagljen, blijedi nam osjećaj i volja za ono najvažnije, a to je biti uz Gospodina, upijati Njegove riječi, ljepotu Njegove prisutnosti, kako je činila Marija u Betaniji.

Svaka osoba koja je pozvana i prihvatila živjeti kontemplaciju veliki je blagoslov za Crkvu. To braća i sestre koji s ljubavlju žive odnos sa živim Isusom Kristom prepoznaju. Velika je radost dijeliti žar za kontemplativnim životom u Crkvi. Što više kontemplacije, više mladosti duha za Crkvu, nade, entuzijazma, gorljivosti za širenje Kraljevstva Božjega. Poteškoće su neizbježne za svakog tko želi živjeti pobožno u Kristu, no u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas jača.

Vaša doktorska disertacija bavila se mističnim i intelektualnim iskustvom Boga. Kako danas gledate na zaključke svog istraživanja i jesu li se Vaši uvidi u ovu temu s vremenom produbili ili promijenili?

Doktorski rad plod je moga traganja, umom i srcem, za Istinom. Otkrivajući živu Božju prisutnost u svome životu nikako se nisam mogao pomiriti s misaonim i egzistencijalnim pristupima koji su ju zanemarivali. Vraćajući se na početke svoga obrazovanja koje se nalazi još tamo u vremenu komunističke bezbožne diktature i razmišljajući koliko sam toga tijekom cijelog školovanja morao usvajati, uviđam da je nažalost puno sadržaja bilo hladno, plošno, skučeno. Kada se znanost i prosvjeta udalje od duhovne istine i širine, čovjek nije sretan niti mu je život osmišljen.

Plod rada bila je radosna spoznaja da mistično i intelektualno iskustvo pokazuju srodnu misaonu strukturu i da se u srži radi o logici darivanja, obdarenosti i uzdarja, zapravo – o logici utjelovljenog Logosa, tj. vječne Božje Riječi čovjekom postale. Daleko od statičkog i sterilnog pogleda na čovjekov identitet, takav pristup čovjeka potiče na trajno obistinjavanje samoga sebe u otvorenosti prema Bogu i čovjeku, a unutarnji motor za takvu avanturu je fenomen i proces ljubavi. Ljubav kao srce mudrosti, ali ne bilo kakva ljubav, ne karikatura ljubavi kao plod „prostituiranja“ tog pojma, nego ljubav kakvom ju objavljuje Bogočovjek – Isus Krist!

Petnaest godina nakon obrane disertacije, u kojoj me vodio mudri benediktinac otac Elmar Salmann, osjećam veliku radost vratiti se na njezine zaključke. Stečeni uvidi se potvrđuju i produbljuju. To je rudnik u kojemu želim nastaviti kopati – i srcem i mišlju!

Koje su Vam teme najvažnije kada govorite ili pišete o vjeri? Što biste voljeli da ljudi posebno zapamte iz Vaših propovijedi i tekstova?

Ovdje bih spomenuo nešto što mi je jedan profesor koji je čitao neke moje tekstove pomogao primijetiti: gostoljubivost između Boga i čovjeka, uzajamna gostoljubivost. Bog svoju gostoljubivost objavljuje već stvarajući nas. Dok čitamo prve stranice Knjige postanka o stvaranju raznolikog bogatstva svijeta koji je zapravo prostor u koji Stvoritelj uvodi krunu svoga stvaranja: čovjeka – živu dušu, to je kao marljivo i radosno uređivanje gostinjca za najdražeg uzvanika.

Da bi Čistu srijedu 2023. godine služio na Kočerinu kod Širokoga Brijega, s Pelješca je pješačio tri dana FB

Što biste poručili vjernicima koji traže dublji smisao i bliskost s Bogom u svakodnevnom životu? Koji prvi koraci im mogu pomoći na tom putu?

Ljubav prema Isusu kao najboljem prijatelju jer On to i jest! Sveta Terezija Avilska reći će da je molitva prijateljski razgovor s Onim za koga znamo da nas ljubi. Nema takvog prijatelja kao što je Isus. On zaslužuje našu pozornost, vrijeme i trud. Kada poduzmemo i najmanje korake u tom smjeru, doživljavamo koliko se zapravo On trudi za nas, kako se trsi i bori da bi nam pomogao, da bi nas oslobodio, ozdravio, usrećio!

Sveti Ivan Pavao II. to je krajnje jednostavno i simpatično sročio kada je rekao: „Moli kako god znaš, samo moli!“ . Tako čovjek duhovno raste kao biljčica – sve do divnog procvata i bogatog ploda. A voda kojom se zalijeva taj život jest ganuće srca jer odnos s Bogom je puno više stvar srca koje ljubi, nego uma koji shvaća. Bog je naime prevelik da bi stao u naš ograničeni um, ali naše srce je dovoljno veliko da ga ljubi, kako je to divno izrekao veliki zaljubljenik u Isusa Krista, apostol naših slavonskih krajeva Ivan Šešo.

Koje biste savjete dali mladima koji osjećaju poziv na redovnički život, ali se suočavaju s nesigurnostima i izazovima pri donošenju te odluke?

Dopusti da te na svojim krilima nosi Božji Duh, Duh Sveti! Predivni poziv na posvećeno djevičanstvo radi Kraljevstva Božjega je dar od Boga.

Sjećate se onoga susreta Isusa s bogatim mladićem, kada se kaže kako ga je Isus pogledao i zavolio. Ma ima li što veće od toga: da Te Isus pogleda i zavoli!? Treba se prepustiti tom pogledu. Zamišljam si svu raskoš ljubavi, snage i dubine koja je zračila iz Isusovih zjenica kada je tako pogledao mladića.

Posvećeni život je Njegovo djelo u nama, ne naša spretnost, talentiranost i čvrstoća. Trebamo se truditi odgovoriti što bolje možemo, ali mi možemo tako malo! Zato je sveti Pavao rekao da Bog izabra slabe svijeta da posrami jake. Raduj se zato, draga Sestro i Brate u Kristu koja/i ovo čitaš što prepoznaješ svoju slabost. Slabost je izuzetno plodno tlo, pravi humus u kojemu brzo i snažno raste sjeme Božjega poziva.