SLAVONSKI BROD - Dana 27. svibnja 1992. dogodio se najtragičniji ratni scenarij u Slavonskom Brodu. Dejan Mijatović (12), Sabina Hodžić (6) i Bojan Timarc (13), poginuli su tog dana. Život su izgubili na mjestu stvorenom za dječju igru, smijeh, radost, okupljanje. Igralište u slavonskobrodskom naselju Plavo polje tog je dana, prije 33 godine, razoreno granatom ispaljenom s planine Motajica u Bosni i Hercegovini. 

Foto: Ž.G.

Nakon što su mjesece proveli u podrumu, djeca su tog dana radosno izašla van na sunce. Na tom ih je igralištu u trenutku nečovječnog napada bilo čak tridesetak. Sjećanja na ono što je prekinulo igru i druženje, ni danas ne blijede. Za PlusPortal su ih 2023. godine ispričali Brođani, a njihova sjećanja prenosimo i danas.

Dan kada je dječje igralište postalo bojno polje

'Odjednom se sve zasivilo. Djecu sam pokušao pronaći po patikama.'

- Bio je to takoreći pakao. Čuli su se plač i jauk. Svatko je tražio svoje dijete. Ja sam istrčao van. Bilo je grozno. Sramota je reći, ali svoju djecu tražio sam po patikama. Prašina je bila strašna, ništa se nije moglo razaznati. Moja kćerka koja je u tom trenutku vani čuvala svog malog bracu, nasreću, otišla je iza zgrade. A stariji je sin bio na biciklu nešto dalje od igrališta. To ih je spasilo. Niti jedno od njih nije stradalo. Ranjenog susjeda htio sam voziti u bolnicu, no nismo mogli u moj auto... bio je pun stakla i granja. Taj se dan ne zaboravlja. - prisjetio se Plavopoljac i nekadašnji gimnazijski profesor Martin Prcela koji i danas živi u zgradi s pogledom na igralište koje je 27. svibnja 1992. godine postalo bojno polje.

Foto: Ž.G.

Uz troje tragično poginulih, desetero djece teško je ranjeno. Među njima je bio i Dalibor Dado Vašarević - tada šesnaestogodišnjak koji se na klupi uz igralište družio sa svojim vršnjacima. U Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević“ liječnici su mu nakon ranjavanja spašavali desnu ruku.

- Bilo je to naizgled klasično ratno popodne. Između uzbuna i prekida, izašli smo na zrak podružiti se s vršnjacima. Već smo znali, kad se ispali granata, čujemo fijuk, ona nas prođe i nastavimo se igrati. No, taj put smo čuli ispaljenje, ali nismo čuli gdje je profijukala. U tom trenutku sve se zasivilo. Osjećao sam trnce, čas vrućinu, čas hladnoću. U prvi mah ništa nisam vidio, a kad se nakon nekog vremena prašina spustila, vidio sam mrtve i ranjene na podu. To je bio presudni dan u našim životima. Ja sam zadobio prijelom desne ruke od gelera koji mi je prošao kroz nadlakticu. Palac i mali prst desne ruke i danas su mi bez funkcije. Sada se s tim traumama lakše nosim, ali nije ugodno živjeti s takvim uspomenama. Tada nije bilo puno psihološke pomoći, morali smo reći „Preživjeli smo i idemo dalje!“. No, to zauvijek ostaje u nama, nikad ne blijedi. I meni su rekli da ruku vjerojatno nikad neću koristiti, ali evo, invalidnost je 40 posto, tako da mi ipak posluži. - kazao je Dalibor koji je danas i sam roditelj te može razumjeti strahote koje su u tim trenutcima proživljavali oni čija su djeca bila na granatiranom igralištu.

Foto: Ž.G.

Ova teška sjećanja ponavljamo... da se ne zaboravi i nikada ne ponovi.