IVAN VRAGOLOVIĆ, odnosno Ivan Vragolovich za inozemnu publiku, dobitnik je ovogodišnje diskografske nagrade Porin za najbolji album blues glazbe u 2012. godini, i to za album I Am A Man, koji je snimljen tijekom siječnja 2010. godine u Studiju Sun u Memphisu. Album je snimao i miksao Matt Ross, a Ivan Vragolović autor je glazbe i teksta te izvođač svih snimljenih pjesama.

U Hrvatskoj, pa i u svijetu, "ozbiljnom" glazbom bavi "neozbiljno", a "neozbiljnom" - "ozbiljno". Ako se smijem ubaciti u kategoriju "ozbiljnije" glazbe, odnosno vrste koja nije istant proizvod koji će nestati od danas do sutra i biti zamijenjena nekom drugom tako lako, radim na tome da se mojom "ozbiljnom" glazbom počne baviti ozbiljnije.

Porin je najistaknutija hrvatska diskografska nagrada, koju struka najboljima između sebe redovito dodjeljuje od 1994. godine, a institucija zaslužna za organizaciju i provođenje dodjele nagrada je Institut hrvatske glazbe (čiji su osnivači Hrvatska diskografska udruga, Hrvatska glazbena unija i Hrvatsko društvo skladatelja).

S obzirom da je Vragolovićev prvi službeni album pobrao izvrsne kritike i popeo se na ljestvicu najboljega u glazbenom žanru kojemu pripada, s autorom smo napravili razgovor u kojemu je s čitateljima odlučio podijeliti neke zanimljive stavove i razmišljanja o budućnosti.

Što za Vas kao glazbenika znači nagrada Porin, koju ste osvojili za najbolji album blues glazbe?

Nagrada Porin je dobro došla potvrda da se kao glazbenik i autor nalazim na dobrom putu po mišljenjima naših najvrjednijih glazbenih mislilaca, tj. da glazba koju stvaram ima najveću moguću vrijednost koju jedno hrvatsko znalačko tijelo može dodijeliti jednome od najboljih uradaka u tom žanru u toj godini. Definitivno ohrabrujuća nagrada za svakog glazbenika, koji drži do sebe i svojih uradaka, na u Hrvatskoj najvišem mogućem nivou. Najbitnije u cijeloj priči je da je to nagrada za jedan nagrade vrijedan ostvaren rad. I hvala im zbog toga. S ponosom mogu reći da je moj prvi album I Am A Man dobitnik najznačajnije nagrade u Hrvatskoj u kategoriji blues albuma u 2012. godini, a ja kao producent i autor istog albuma imam doma lijepa dva ukrasa, koji će me uvijek podsjećati na, u najmanju ruku, zanimljivo i iskustva vrijedno životno razdoblje. Definitivno poticaj za daljnji rad.

Mislite li da velik broj kategorija (52, ne ubrajajući kategorije klasične i jazz glazbe) na neki način razvodnjava značenje nagrade?

Čini mi se da je to situacija koja je s razlogom takva, jer se očito javlja potreba za još većom podjelom, odnosno za još izraženijim razlikovanjem u samoj kategorizaciji, odnosno vrsti glazbenog izričaja, a time možda i obogaćivanjem hrvatske glazbene scene.

Može li se živjeti od stvaranja i sviranja blues glazbe?

Može, ukoliko ste vi i vaša glazba popularni do te mjere. Na tome se radi dugi niz godina. Osobno bih mogao i trebao raditi više na tome, ali još uvijek imam stav da radije gledam da glazba živi od mene, a ne obrnuto. Glazbom se želim baviti 24 sata dnevno i onog trenutka kada budem prestao razmišljati o financijama, moj cilj će biti ostvaren. Smatram da se u Hrvatskoj, pa i u svijetu, "ozbiljnom" glazbom bavi "neozbiljno", a "neozbiljnom" - "ozbiljno". Ako se smijem ubaciti u kategoriju "ozbiljnije" glazbe, odnosno vrste koja nije istant proizvod koji će nestati od danas do sutra i biti zamijenjena nekom drugom tako lako, radim na tome da se mojom "ozbiljnom" glazbom počne baviti ozbiljnije. To je proces u kojemu su Porin i ostale nagrade dobrodošli. Naravno, radim na tome da se ljestvica prihvaćanja onoga što radim diže prema meni, umjesto da se ja spuštam prema popularnoj glazbi.

Kada je pala odluka da ćete se baviti upravo bluesom?

Nastojat ću se dokazati kao svjetski Ivan Vragolovich, a ako tada i ostanem hrvatski Bob Dylan, to će biti i ostati hrvatska stvar.

To sam već nekoliko puta objašnjavao i radi se o tome da u procesu shvaćanja akustične glazbe i porijekla nastanka bilo koje pjesme nekako sam, prirodnim putem, došao do bluesa, kroz rock, folk, jazz i etno glazbu. Uz sve navedene stilove, blues je glazbeni smjer kojemu trenutno dajem najviše pažnje i vremena, svirajući, slušajući i proučavajući ga.

Pri stvaranju glazbe sam ste svoj majstor. Cijeni li se kantautorstvo danas na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Naravno da se cijeni, sve nagrade zapravo idu autorima, a ukoliko se uspostavi da je isti autor i izvođač, nema sretnijeg od njega ukoliko njegova glazba živi u srcima ljudi. Ja ga cijenim, za druge ne znam. Ne razmišljam previše o mišljenjima drugih. Pogledajte Arsena, Štulića, Bareta... to su ljudi koji će vrlo lako, ako već nisu, ući u žive, a jednog dana besmrtne, legende hrvatske glazbene kulture.

Često vas se opisuje kao "hrvatskog Dylana". Laska li Vam takva usporedba ili Vas opterećuje, koči, s obzirom na Vašu umjetničku samosvojnost?

I jedno i drugo. Nastojat ću se dokazati kao svjetski Ivan Vragolovich, a ako tada i ostanem hrvatski Bob Dylan, to će biti i ostati hrvatska stvar.

Bob Dylan je, ne samo umjetnički, već društveno i politički angažiran kantautor. Kakav je Vaš stav prema takvoj angažiranosti i izražavate li to u svojim pjesmama?

Uvjeravam vas da Bobu Dylanu, a i mnogima koji su se istrošili u smjeru društvene angažiranosti, pa već i meni samomu, nije u suštini do dokazivanja u tom pogledu. Treba znati kada se može nešto napraviti, a treba znati i stati s bilo čim, da ne ispadneš sam sebi budala. Ako pjevaš o ljubavi, to je najbolja moguća pomoć svima.

Mislim da svi ljudi na svijetu, koji imaju imalo empatije prema društvu u kojemu žive, napravit će sve što je u njihovoj moći da sudjeluju u ispravljanju društvene nepravde, bilo lokalne, svjetske ili nepravde u vlastitoj ulici. To je nešto što je ljudsko u čovjeku i normalan čovjek si ne može pomoći da na takav način ne djeluje. Ali uvjeravam vas da Bobu Dylanu, a i mnogima koji su se istrošili u tom smjeru, pa već i meni samomu, nije u suštini do dokazivanja u tom pogledu. Treba znati kada se može nešto napraviti, a treba znati i stati s bilo čim, da ne ispadneš sam sebi budala. Ako pjevaš o ljubavi, to je najbolja moguća pomoć svima.

Istaknuti gitarist i lutnjist Edin Karamazov često ističe da mu je najveći užitak svirati sa svojim sastavom na ulici, pred slučajnim prolaznicima, besplatno, uopće ne smatrajući takav čin nekom vrstom "prostituiranja" glazbenika profesionalca. Biste li Vi zasvirali na zagrebačkom Cvjetnom trgu ili brodskom Korzu, onako "za dušu"?

Naravno da to nije nikakvo prostituiranje, to je najiskonskiji način djelovanja jednog glazbenika. Woody Guthrie (ne samo Dylanov glavni uzor, u njegovom samom početku) jedino je tako i djelovao, gotovo cijeli život. Da li je to nečiji najveći užitak, to je individualna stvar. Ja se trenutno najbolje osjećam u kazališnoj atmosferi s jako dobrim ozvučenjem i sa što više glazbenika u sastavu, minimalno četvoricom. Naravno, svirao sam na ulici, po potrebi, i uvijek ću se vraćati tome po potrebi.

Nakon osvojenog Porina, kakvi su Vaši daljnji planovi, nastupi, snimanja, putovanja?

Ne znam, mislim raditi i dalje po istom nahođenju kao i do sada. Širiti svoja znanja i iskustva i možda, ako bude prilike, promijeniti sredinu, odnosno mjesto boravišta, i pronaći neku zreliju bazu za djelovanje.

Nadate li se nagradi Status?

Ukoliko me kolege jednog dana predlože za tu nagradu, ukoliko je dobijem i budem u mogućnosti doći po nju, odazvat ću se. Da joj se nadam, ne, kao niti Porinu, ali onog trenutka kada primim na znanje da sam nominiran, imat ću se pravo i nadati.

O glazbi Ivana Vragolovića progovorimo glazbom samom:

http://youtu.be/yeeHU5D5LsE

http://youtu.be/QliOj7_xqhE

http://youtu.be/0y4GwwlsV90

http://youtu.be/OA1NG4cR3_8

http://youtu.be/oRZ7KAceSjY

http://youtu.be/Y2QlJcDuV-k

http://youtu.be/mNlhuABGf04

KRATAK ŽIVOTOPIS
Ivan Vragolović rođen je u Slavonskom Brodu, gdje se 2006. godine prvi put pojavio na glazbenoj sceni. Od tada do danas nastupao je u brojnim hrvatskim i stranim klubovima, a ono što svakako vrijedi istaknuti je njegov nastup kao polufinalista na Međunarodnom blues natjecanju (Blues Challenge) u Memphisu 2010. godine, kada je nastupio u klubu Wet Willies u Ulici Beale, najpoznatijoj blues ulici na svijetu, te u Blue Bird Caffeu, ali i u još nekoliko poznatih klubova u Nashvilleu. Tamo je dospio kao pobjednik 1. Croatian Blues Challengea u kategoriji solo izvođača. Također je nastupio na hrvatskim festivalima Festung Fest (2007.), Vip InMusic Festival (2008.), kao jedan od predgrupa Nicku Caveu, zatim na Art & Music u Puli (2008.) te na festivalu Hartera u Rijeci (2009.). Tri puta nastupio je u kultnom zagrebačkom B. P. Clubu, 2010. godine otvorivši sezonu Century of the blues. U svojoj glazbeničkoj karijeri Vragolović je bio pred-izvođač na koncertu P. W. Longa (Ex Mule) u Vinkovcima te legendarnog blues svirača Johnnyja Wintera u Zagrebu. Spomenimo i da je 2010. godine nastupio na 1. hrvatskom blues festivalu u Zagrebu te na 1. UmaGo blues festivalu, kao pred-izvođač velikanima bluesa Michaelu Roachu i Johnnyju Marsu.