PRIČA o Muzeju tambure u Slavonskom Brodu kotrlja se u medijima i hvalisanjima lokalnih političara od ljeta 2007. godine, kada je u predvorju Turističkog biroa u obnovljenom Kapelanovom stanu brodske Tvrđave postavljen i otvoren mini muzej tambure u kojem je izloženo nekoliko tamburaških glazbala, pretežito onih koji više nisu u funkciji, tambure na kojima se danas svira, izbor fotografija najuspješnijih tamburaških zborova, orkestara i malih sastava s prostora Brodsko posavske županije, ponešto tamburaških glasila i druge tamburaške publicistike, malog dijela notne građe i prikaz gradnje tamburaških glazbala. Idejni pokretač i realizator malog zavičajnog muzeja bio je majstor umjetničkog glazbalarskog obrta i vrsni tamburaški glazbenik Mladen Jurković. Meni je povjeren zadatak selekcije eksponata i oblikovanje muzejskog postava. Otvorenje muzeja je medijski pozorno popraćeno, muzej je otvorio ondašnji ministar turizma, a njegovo ministarstvo doniralo 100 tisuća kuna ovom projektu. Nakon pompoznog otvorenja muzej je kratkom zaživio, a potom su gradske vlasti preselile Turistički biro na drugu lokaciju, a muzejska je građa smještena u šupu Jurkovićevih roditelja u Podvinju.

Ostao sam zapanjen i očaran prostorom, ali istovremeno i zabrinut, tko će kada, kao i čime napuniti taj ogromni i zadivljujući prostor, hoće li muzej i dalje funkcionirati na volonterskoj osnovi, ili će se uhljebiti na mjestu kustosa netko tko „nije luk niti jeo niti mirisao". 

Nakon  nekoliko kritičkih osvrta i osude ovog čina, netko se od gradskih moćnika sjetio Muzeja tambure, pa je grad obnovio jednu prostoriju zapadnog Kazamata, znatno veću od predvorja Kapelanovog stana, aktivisti Brodske udruge tamburaša volonterski su odradili neke unutrašnje radove, prikupili mnoštvo eksponata, uredili muzejski postav, pa je početkom 2013. godine, uz prisustvo mnoštva građana, gostiju, pisanih i elektroničkih medija državne, regionalne i gradske razine, otvoren  ovoga puta pravi „muzej" tambure. Naziv muzej stavio sam u znak navoda, jer osim stalnog postava, muzej nije imao atribute ustanove ili institucije, kako tu riječ objašnjava Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića. Muzej je ustanova koja ima radno vrijeme u kojem se eksponati mogu razgledati, ima zaposlenike kustose i drugo osoblje, a ovaj sada već pravi mali i "jedini muzej tambure na svijetu," kako su ga oslovljavali i njime se hvalisavi političari, funkcionirao je na volonterskoj obavezi predsjednika, tajnika i nekolicine članova vodstva Brodske udruge tamburaša, koji su na pozive dolazili u muzej otključavali ga i posjetiteljima omogućili razgledavanje izložene muzejske građe uz vjerodostojno tumačenje.

Nedugo potom grad je osposobio još jednu takvu prostoriju u koju je smješten višak eksponata koji nisu stali u prvotnu prostoriju, ili su u međuvremenu pribavljeni novi. Treba napomenuti  da niti jedna od ovih prostorija nije prikladna za muzej zbog velike vlage koja je ostavila traga na izlošcima, nema okomitih zidova nego ovalne zidove do poda pa se prilikom razgledavanja treba saginjati jer predmeti nisu u vidnom polju čovjeka u stojećem stavu. Fotografije su malene i načičkane, obješene na viseće panoe, sve je krcato izloženom građom i premalen prostor za grupne posjete.  No, na to se nismo žalili, smatrajući da će doći čas kada će se naći prikladniji i veći prostor. U međuvremenu su članovi udruge prikupili još nekolicinu glazbala, mnoštvo tamburaških partitura, literature, gramofonskih ploča, magnetofonskih vrpci, kaseta, CD-a, DVD-a, fotografija… Osim vrijedne notne građe od blizu četiri tisuće partitura koju su otkupljene za simboličnu naknadu i financijsku potporu županije, preostali eksponati su donirani muzeju, po čemu je ovaj muzej jedinstveni primjer. Sva ta vrijedna građa nije popisana s podacima o vremenu prispijeća, porijekla i drugih podataka koje ima svaki muzej.

I na kraju konačno dolazimo do željenog cilja, odnosno obnove sjeverozapadnog kavalira s tri dvorane i više dvoetažnih prostorija koje su  obnovljene velikim dijelom sredstvima Europske unije i manjim grada Slavonskog Broda. Imao sam priliku razgledati taj fascinantni prostor od 2,5 tisuće m2 kada su koncem ljeta unutrašnji radovi bili pri završetku. U razgledavanje me pustio čuvar gradilišta, jer mene kao autora sadašnjeg muzeja tambure, i velikim dijelom donatora glazbala, knjiga ploča i druge građe nitko ama baš ništa nije pitao niti informirao. Ostao sam zapanjen i očaran prostorom, ali istovremeno i zabrinut, tko će kada, kao i čime napuniti taj ogromni i zadivljujući prostor, hoće li muzej i dalje funkcionirati na volonterskoj osnovi, ili će se uhljebiti na mjestu kustosa netko tko „nije luk niti jeo niti mirisao".  Ili će i dalje predsjednik udruge Krešo Dokuzović, tajnik Mladen Rakić, ili netko od članova vodstva udruge, na svaki mig dojuriti i povesti posjetitelje u obilazak muzeja, kojeg sada zovu Kuća tambure-slavonska notna bajka.

Muzej smo zamislili kao multimedijalnu informacijsko edukacijsku ustanovu iz više objektivnih razloga. Tambura danas u hrvatskim osnovnim i srednjim glazbenim školama ima svoj odjel, a odnedavno ima studijski odjel na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a predaje se i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Studenti glazbe već četrdesetak godina pišu diplomske radnje na temu tambure, što znam iz vlastitog iskustva jer mi se nekolicina minulih godina obraćala za literaturu i savjete, a sada se mogu obraćati na adresu Kuće tambure, gdje već nekoliko godina mogu dobiti informacije i pronaći građu za svoj rad i studij. Svu bi vrijednu pisanu i notnu građu trebalo digitalizirati, a taj je posao trebao već biti obavljen. Muzejski odjeli nisu još popunjeni, pogotovo notnom građom, tonskim i video snimcima, publicistikom i građom iz susjednih nam prostora Slovenije, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore i hrvatskog iseljeništva diljem svijeta, te Češke gdje je tambura prihvaćena. Najbolje je popunjen odjel tamburaških glazbala, čini mi se oko 60-tak, ako ne i više, a trebalo bi ga popuniti tamburama hrvatskih iseljenika i srodnim žičanim glazbalima. Muzej je turistička gradska i županijska atrakcija, čuva mnoštvo tamburaških glazbala, originalnu i bogatu notnu građu, povijesne fotografije, diskografiju različitih glazbenih žanrova, publicistiku, monografije, povijesne knjige, škole za tambure itd.

Za važne skupne posjete trebalo biti okupiti mali tamburaški sastava vrsnih glazbenika, a takvih imamo na pretek, koji bi posjetiteljima zasvirali na hrvatskim nacionalnim glazbalima-jednoglasnim i dvoglasnim melodijskim tamburama, troglasnim bugarijama i četveroglasnim berdama  takozvanog Farkaševog sustava, troglasnim tamburama sa šest žica, te na dva sustava četveroglasnih tambura srijemskog i bačkog sustava. Za pojedinačne posjete i manje grupe ista bi se glazbala poslušala i gledala na video zidu. Za tumačenje izložaka treba nešto znati o povijesti tambure i njene uloge u životu Hrvata, nekih susjeda i iseljeništva. A taj posao već godinama uspješno obavljaju aktivisti udruge. Glazbeno pismeni posjetitelji trebali bi imati mogućnost uvida u digitaliziranu notnu građu i preslušavanje i pregledavanje tonskih i video snimaka. Na raspolaganju trebaju biti knjige, monografije, tamburaška glasila, škole, ploče i ostala diskografija. Suvenirnica bi bila poseban odjel, kao i demonstracija gradnje tambura.

Na ovu bi se temu moglo razglabati unedogled! Stoga se još jednom pitam tko će, kada i čime popuniti ovaj bogom dani prostor, kada će kuća tambure postati institucija, ili će i nadalje ostati nedosanjani san, samo kuća, prava, a ne notna bajka.