- Te 1995., kada je pjesma napisana, dvoumio sam, svaki put kada bih prolazio autoputem koji je tad vodio od Zagreba do Lipovca, hoću li skrenuti prema Donjim Andrijevcima. - otkrio je Jergović.
DONJI ANDRIJEVCI - Na svojoj Facebook stranici, Miljenko Jergović objavio je danas kako je napokon posjetio Donje Andrijevce o kojima je davno pisao.
- Prije nekoliko dana prvi sam put u životu bio u Donjim Andrijevcima. Fotografija snimljena je na cesti koja vodi prema groblju, pa se, logično, i ulica (ili cesta) zove Grobljanska. Donji Andrijevci su, iz tužnog razloga, uz Kakanj, Sarajevo, Dubrovnik i Drvenik jedan od pet sudbonosnih toponima roda.
Prije dvadeset i sedam godina objavio sam knjigu pjesama „Preko zaleđenog mosta“, u kojoj je i pjesma „Zemlja hrasta, zemlja mraka“ koja govori o Donjim Andrijevcima, u koje ću tek sada stići. I o koječemu drugom. Čudno mi je, veoma čudno, čitati svoje riječi u toj pjesmi. - stoji u Jergovićevoj objavi.
Bilješku i pjesmu o kojoj govori poznati hrvatski književnik možete pročitati na službenoj Jergovićevoj stranici ili u nastavku:
Knjigu pjesama „Preko zaleđenog mosta” objavio sam 1996. Bilo mi je trideset. Već sam neko vrijeme živio u Zagrebu. Teme mojih budućih porodičnih knjiga bile su, uglavnom, zadane. Uskoro ću dovršiti i objaviti prvu od njih, knjigu priča „Mama Leone”.
Jedna od pjesama iz zbirke „Preko zaleđenog mosta” tematski je vezana za „Rod”, do kojeg treba proći sedamnaest godina. Te 1995., kada je pjesma napisana, dvoumio sam, svaki put kada bih prolazio autoputem koji je tad vodio od Zagreba do Lipovca, hoću li skrenuti prema Donjim Andrijevcima. O tome je pjesma.
Zemlja hrasta, zemlja mraka
Tuđa sela i gradovi, svjetla u dubini krajolika
Iza zastora lusteri od kristala, od imitacije kristala
Putovi na koje skrene sitni auto onoga koji živi ondje
U tmini njegov je zavičaj, gdje Hegel i Swedenborg, Plotin
I Heraklit Mračni ispune prazninu onih koji autoputom plove
I ne skrenu nikad, i ništa osim svjetla u dubini
Izvjesno im nije, ovo je zemlja hrastova, govorim
O tome znam iz škole, ovo je zemlja mraka, u njoj jedan je grob
Nikad ga vidio nisam, kao što hrast prepoznao ne bih
U grobu je mladić, pedeset i dvije godine leži, u uniformi
Okupatorskog vojnika, ali okupatorski vojnik nije, on pjeva
Otkako je Banja Luka postala, moj ujak devetnaest godina star
U uniformi okupatorskog vojnika, u zemlji hrastova leži
On čita knjigu o Budinu životu, u knjizi ostavlja jedan hrastov list
Knjiga je stigla s viješću o njegovoj smrti, list
Pedeset i dvije godine star danas je mrtva uspomena, tuđa sela
I gradovi, svjetla u dubini krajolika, kroz zemlju hrastova
Nosi me autoput, u mraku jedan je grob, u grobu skelet
U okupatorskoj uniformi leži, deset sam godina stariji
Od duše što ga je činila, otkako je Banja Luka postala
Takva tmina za mnom nije ostala, Buda i hrastov list, i moji stari
U grobovima svojim svjetlijim od ovog, svaku će tugu
Stići njena smrt, nijedna od smrti starija nije, svaku će zemlju
Obasjati aurora, nijedna zemlja kao ova nije
miljenko jergović 03. 04. 2023.
Za bolje shvaćanje Jergovićeve crtice iz Donjih Andrijevaca, bitno je poznavati radnju njegova djela „Rod“ za koje je 2015. godine dobio Njegoševu nagradu. „Rod“ Miljenka Jergovića knjiga je sastavljena od više cjelina – romana, dokumenata, pripovjednih skica, fragmenata – u kojima se izmjenjuju fikcionalni i nefikcionalni dijelovi i savršeno se miješaju stvarno i izmaštano. S mnogo autobiografskih elemenata Jergović u Rodu ispisuje sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda. Karlo Stubler, dunavski Švaba, rođen u Bosowiczu, u rumunjskome Banatu, po zanimanju je bio željezničar koji je život proveo u Bosni. Kćeri su mu se udavale u Bosni, sin mu je studirao u Beču i Grazu. U njegovu domu govorilo se njemačkim jezikom, a izvan kuće srpskohrvatskim. Država s kojom je došao u Bosnu zvala se Austro-Ugarska, ali je većinu života proživio u Jugoslaviji. Unuk mu je 1943. poginuo kao njemački vojnik u Slavoniji. Dvije godine poslije po Karla Stublera dolaze partizani da ga vode u logor za pripadnike njemačke narodne zajednice u Jugoslaviji, iz kojega će biti deportiran u Njemačku. Spašavaju ga susjedi koje je tijekom rata štitio i skrivao u svome domu. Rod prati priče Karlove djece i unuka sve do smrti njegove posljednje unuke, koja je živjela u Sarajevu, i prekida porodične loze. Rod je roman u kojem Jergović kroz sudbinu vlastite porodice govori o stoljeću Srednje Europe i Balkana, roman koji poput željeznice premrežuje epohu i krajeve, zemlje koje su se izmjenjivale, povijest koja je bila nemilosrdna. Od pradjeda i početka dvadesetog stoljeća do današnjice i autora i njegove sudbine Rod je opus magnum Miljenka Jergovića, autora kojeg s pravom možemo nazvati Ivom Andrićem našega doba.
