ČAGLIN - Već na ulazu u zgradu dočekao nas je ugodan zvuk. Iz unutrašnjosti je, naime, do nas dopirao poznati zvuk, najpoznatiji s legendarnog Novogodišnjeg koncerta iz Beča. Radetzky marš razlijegao se zgradom Područne škole u Ruševu, mjestu u slavonskoj Općini Čaglin, smještenoj između obronaka Krndije i Dilj gore koja prema posljednjem popisu stanovništva u 31 naselju broji svega 2723 stanovnika, piše Jutarnji. Danas ih je zasigurno i manje, iako već i ove brojke jasno pokazuju da je riječ o nerazvijenom kraju, ali i kraju iz kojeg su ljudi još ne daju baš tako lako otjerati. Čak i u onim selima gdje se broj žitelja iskazuje dvoznamenkastim, pa i jednoznamenkastim brojkama.

Područna škola u Ruševu djeluje pod Osnovnom školom Stjepana Radića u Čaglinu. I u njoj se susrećemo s jednoznamenkastom brojkom. U ovom slučaju šest, petero učenika i njihova učiteljica, koja im je neposredno prije našeg dolaska na satu likovnog pustila prekrasnu skladbu Johanna Straussa starijeg. Janica, Darija, Gabrijel, Mia, Emanuel i Monika uživaju u zvucima bečkog valcera dok bojama i kistom prelaze preko bijelog papira, a sve to nadgleda njihova mlada učiteljica Tena Pejakušić, koja je prije godinu dana diplomirala i odmah dobila priliku za posao. Doduše, ne u školskom odjeljenju za kakvo je studirala, ali ne žali se.

- Moram priznati da nas na fakultetu nisu pripremali za rad u kombiniranom odjelu, tako da je u početku bilo dosta zanimljivo suočiti se sa svim izazovima ovakvog načina rada. Doduše, tada su bila samo dva razreda, pa mi je to olakšalo, a sada već nije problem iako imam tri razreda – jednog prvašića, dvije učenice trećeg i dvoje učenika četvrtog razreda – kaže za Jutarnji mlada učiteljica s kojom razgovaramo u svježe energetski obnovljenoj školskoj zgradi čija vanjština jasno ukazuje kako ju je u neka ranija vremena pohađalo znatno više učenika.

Hvalevrijedan pothvat

- Nekad je ovdje bilo i 80 učenika, a još prije 13 godina u ovoj su školi bila dva razredna odjela. Da, bila je to velika škola, jer je i Ruševo bilo drugo selo po veličini u ovom kraju. Danas je tako kako je, ali evo već se nekoliko godina vrtimo oko tog broja od petero učenika po školskoj godini – govori Slađana Švajda, ravnateljica čaglinske osnovne škole, jedne od brojnih u Požeško-slavonskoj županiji koje su proteklih godine doživjele procvat u smislu energetske obnove školskih zgrada.

U posljednjih je pet godina, naime, na području ove županije energetski obnovljeno čak 12 zgrada područnih škola, a obnova još jedne je u tijeku. Ukupna vrijednost tih projekata je gotovo 8 milijuna kuna, od kojih je Požeško-slavonska županija sufinancirala manji dio, a veći je povučen iz fondova Europske unije, odnosno projekata Ministarstava graditeljstva te regionalnog razvoja i fondova EU, kao i Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

No, kada se pogleda broj učenika koji pohađaju te škole, a riječ je o njih ukupno 189, pri čemu je u osam škola taj broj jednoznamenkast - od pet do osam učenika, na neki način nameće se pitanje svrsishodnosti ovolikih ulaganja. No, s druge strane ipak je riječ o djeci, o našoj budućnosti, o želji da im se omogući normalno školovanje što je bliže roditeljskom domu i okruženju. Puno je, dakle, elemenata u igri i na vagi. Međutim, ako se pita ravnateljicu Švajda i učiteljice, onda ta vaga debelo preteže na stranu obnove.

- Zatvorite školu, ugasili ste selo – smatra ravnateljica i nastavlja.

- To je hvalevrijedan pothvat županije. Mišljenja sam da sva djeca u Hrvatskoj zaslužuju jednake uvjete školovanja, bilo ih petero u razredu ili 30. Nije u redu da higijenski uvjeti nisu jednaki u Ljeskovici, Ruševu, Djedinoj Rijeci i Čaglinu, kao i u Zagrebu, Osijeku... Ovo je sjajan projekt. Također, imamo veliku energetsku uštedu, imamo zgrade u kojima je djeci ljepše i sigurnije boraviti – ističe ravnateljica, koja ne želi o djeci govoriti kroz brojke.

- Nama je u Ruševu u prošloj školskoj godini bilo četvero djece i po tim nekim preporukama mogli smo zatvoriti ovu školu, ali su nam projekcije govorile da će ih ove školske godine opet biti petero, kao i sljedećih. I što smo trebali, ugasiti školu na jednu školsku godinu, pa je onda ponovno otvarati. To nema smisla, ali gašenje škola u ovim krajevima općenito nema smisla dok god postoje uvjetne zgrade u kojima ta djeca mogu ići na nastavu u svome selu – kazala je Švajda, koja ističe još jedan segment ovog problema.

- Mnogi ne znaju da svako dijete, po određenim propisima, ima određeni vremenski period nakon kojeg se iz škole mora vratiti svojoj kući. Da su sva naša djeca u Čaglinu, dakle kada bi se zatvorile sve područne škole, nama bi trebao minimalno još jedan autobus koji bi ih razvozio da bi u nekom realnom, zakonskom vremenu stigli kući. Kada se uzme u obzir potrošnja jednog autobusa i troškovi održavanja škole, mislim da je to neusporedivo. Po meni je bolje i isplativije djecu zadržavati u područnim školama – uvjerena je ravnateljica, čije mišljenje dijeli i učiteljica Marina Filipović, koja radi u PŠ Nova Ljeskovica s jedanaestero učenika, koja je također obnovljena u sklopu istoga projekta.

- Ovdje sam već osam godina i ne bih se mijenjala ni za što drugo. Pogotovo sada kada nam je zgrada obnovljena. Nadam se da će škola još dugo ostati, jer dok ima škole, ima i sela. Organiziramo radionice za roditelje, priredbe, odlazimo održavati priredbe u susjedni nam Dom za starije i nemoćne osobe i stvarno je divna stvar što imamo školu, što možemo djecu ovdje učiti i što ona mogu pokazati to što su naučila i svojim roditeljima i ljudima u čijem okruženju odrastaju. Roditelji su prezadovoljni što mogu doći ovdje u svome selu vidjeti što djeca uče, što rade... Da nema škole, ne bi bilo ni tog druženja – naglašava učiteljica Filipović.

Djeca, pak, nesvjesna tematike o kojoj razgovaramo onako, sebi svojstveno, iskreno poručuju da je njima najljepše u njihovom selu.

- Ja sam treći razred i meni je u školi predivno – spremno pristaje na razgovor mala pričalica Janica Darija Brlekić, jedna od onih petero s početka teksta iz PŠ Ruševo. Pitamo je što to rade.

- Trenutno radimo apstrakt, što se vidi i po mojim rukama, jer je i na njima apstrakt – smije se simpatična djevojčica, a nas zanima i kakva je to glazba koju slušaju.

- Ne znam koja je skladba, ali glazba koju nam je učiteljica pustila služi nam kao inspiracija za ovaj crtež – spremno odgovara djevojčica koja se jednako služi i hrvatskim i engleskim jezikom, čak i bolje engleskim iako cijeli život živi u Ruševu.

- Ovdje mi se jako sviđa. I živjeti u Ruševu i ići ovdje u školu. Sve volim, mačke, mamu, tatu, sestru, cijeli razred, učiteljice Tenu, bake i djedove... Volim i sve predmete, teško mi je izdvojiti jedan – objašnjava nam, a mi je pitamo što radi kad je kod kuće.

- Igram se na kompjutoru, onda idem van probati odlediti led koji je zaledio moju kantu kojom zalijevam biljke, volim prirodu, cvijeće, drveće... Igram se s mačkama, s prijateljima, uživam u selu – iskreno poručuje Janica Darija, a slične odgovore dobili smo i od druge djece. One, pak, u Novoj Ljeskovici zatekli smo u nešto drugačijem raspoloženju. Upravo su imali sat razrednika, ali su i oni nešto crtali.

- Pišem pismo Lani, mojoj prijateljici koja je otišla u Njemačku – kaže za Jutarnji Matea Vukić, učenica 1. razreda. Lana je s njima sve do zimskih praznika dijelila školske klupe. Kao i njezin brat Leo. No, roditelji su našli posao u Njemačkoj, pa su i Lana i Leo odselili. To je ona druga strana ovakvih priča. Prijatelji im sada pišu pismo.

- Ona je moja susjeda i često smo se zajedno igrale, a sada mi nedostaje – iskrena je Matea, čiju iskrenost dijele i ostali učenici, Laura, Patrik, Dario, Marina...

- Lana i Leo nam svima nedostaju, kao i mi njima. Nekad se s njima čujemo, a sada im pišemo pismo da nas ne zaborave. Oni bi se vjerojatno voljeli vratiti – kazala je Laura Putak, a Patrik Brblić, zamjenik predsjednika, istaknuo kako on ne planira ići u Njemačku, "jer mi je u školi super, a kada sam kod kuće igram se s prijateljima, vozim bicikl, idem na pecanje...”. Kao ni Marina Vukić, Mateina starija sestra, koja već zna i što će biti kad naraste. Cijeli tekst pročitajte OVDJE.