RUŠEVO / ČAGLIN - Mato Veić Đuro (75) iz Ruševa nedaleko Čaglina svoju teško zarađenu ušteđevinu odlučio je pokloniti za dobrobit svih žitelja Požeško-slavonske županije, a članak portala pozega.eu tada je prenio i SBplus. Tamošnjoj bolnici kupio je suvremeni ultrazvučni aparat o kojemu su liječnici mogli samo sanjati, vrijedan sto tisuća eura. Sada je zbog te donacije postao popularan.

- Ne mogu vam opisati koliko mi je srce veselo što sam to uradio. Nije bilo dvojbe, takvu sam odluku donio i to je za mene bila gotova stvar. Vjerujem da će aparat pomoći mnogima, posebno onima kojima su životi ugroženi, sama pomisao na to čovjeka preplavi nekom toplinom - rekao je Mato dan poslije nego je uručio vrijednu donaciju bolnici u Požegi. Vijest o nesvakidašnjoj donaciji, za koju je dr. Željko Glavić, ravnatelj bolnice rekao da takvo nešto nije doživio u svom radnom vijeku, a niti je čuo od kolega da je netko nekome darovao toliki novac odjeknula je lijepom našom poput groma iz vedra neba. Većina se naklonila Veiću i podržala je tu njegovu odluku, no, ima i onih koji bi silni novac potrošili na drugi način, o tim drugima Mato Veić Đuro ne razmišlja, piše 24 sata u novom članku o tom posebnom čovjeku.

- Bio sam jedno od četvero djece u obitelji, imam brata i dvije sestre, rano smo ostali bez majke, jako smo teško živjeli, jer se nije imalo od čega. Jeli smo domaći kruh, takozvanu proju koju je mijesila i pekla naša baka. Prve svoje cipele dobio sam kada sam imao 16 godina. Sa svojih tridesetak godina rekao sam si da se nešto mora mijenjati, stariji brat je otišao trbuhom za kruhom i sestre su bile na tom putu i ja sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća krenuo za Švicarsku, gdje i većina naših iz bivše zajedničke države. Nimalo nije bilo lako, radio sam sa strancima iz nekoliko zemalja, bilo su to ljudi s drugim navikama i običajima, jezik je bio problem, valjalo se navikavati jedni druge. Nigdje nema života kao kod nas - ističe Mato.

- Svi koji misle da je vani lako raditi i živjeti, grdno se varaju. Kao i većina otišao sam samo na nekoliko godina, ali sam ostao i zaradio mirovinu. Kolo sreće se okrenulo, mi koji smo bili dolje, sada smo gore i tako će uvijek biti. Hvala Bogu, brat i sestre su se također dobro snašli i nitko od nas više nije bijeda. Možda je netko pomislio da sa mnom nešto nije u redu čim sam se odlučio donirati toliki novac, ne, ja sam svjestan toga i do sada sam pomagao drugima, a činiti ću to i ubuduće, sve dok me zdravlje bude služilo, ali u Švicarsku ne idem više nikada. Moram razgovarati sa svojom obiteljskom liječnicom, jer planiram Domu zdravlja u Čaglinu kupiti vozilo Hitne pomoći - najavio je svoj daljnji humanitarni rad na opremanju zdravstva, najvjerojatnije i zbog toga što su ga stisnule godine u kojima ga ni zdravlje najbolje ne služi.

- Ostalo je moje zdravlje na švicarskim bauštelama, narušile su ga kiše, snjegovi i vjetrovi, nitko te nije pitao hoćeš li po nevremenu raditi, jednostavno je bilo da moraš ili možeš ići odakle si došao, a ja nisam imao više kuda, već stisni zube, šuti i radi - kaže Mato.

U njegovom domu ne prestaje zvoniti telefon, zovu ga ljudi i čestitaju mu na njegovoj odluci i donaciji, a bilo je i bračnih ponuda čak iz Zagreba.

- Nisam ti ja više za to, previše sam proveo godina sam, i sada bi bilo teško početi živjeti s nekim, jer bojim se sebe da bih nekom riječju ili postupkom neku ženu mogao povrijediti - rekao je Mato dodavši više onako za sebe neka ostane ovako kako je.

Umirovljeničke dane najviše krati u svome voćnjaku obilazeći jabuke koje je kalemio kada je bio dijete, bio je učenik petog razreda osnovne škole, za njih kaže da su to njegovi vršnjaci.