SLAVONSKI BROD - „Jedan od najvećih", „jedan od najplodnijih", „veliki hrvatski književnik", „pjesnik brojnih stihova", „čovjek čije ime nosi nagrada za najviša umjetnička ostvarenja",... sve su to riječi kojima stručna literatura opisuje Vladimira Nazora - rođenog 1876. na otoku Braču, srednjoškolskog profesora, upravitelja crikveničkog Dječjeg doma koji je od 1931. godine živio u Zagrebu, gdje je i pokopan na Mirogoju 1949. S obzirom na to da se u 66. godini života, zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem, priključio partizanima, za zreli se dio njegova života, kao i za smrt, vežu brojne kontroverze. Neki tvrde kako je 'u partizane' morao prisilno otići te da njegova smrt nije došla prirodno, dok drugi prenose kako se toliko sramio NDH da se, u poodmakloj dobi, odlučio pridružiti pokretu kojim je, u suradnji sa saveznicima, trebalo biti oslobođeno cijelo područje.

U svakom slučaju, riječ je o periodu njegova života koji u današnje vrijeme često nije tako mio onima koji o njemu predaju, podučavaju o njegovu stvaralaštvu ili, pak, upravljaju obrazovnim ustanovama koje nose njegovo ime. No, kako one i dalje postoje, istražili smo koliko poštovanja odaju njegovu liku.

Na području Brodsko-posavske županije, nalaze se dvije matične škole koje nose ime velikog Vladimira Nazora - riječ je o osnovnim školama u Slavonskom Brodu (Mikrorajon) i Adžamovcima. Dakako, ime slavonskobrodske matične škole nosi i pet područnih škola na području Županije - Gornja Vrba, Ruščica, Gornja Bebrina, Klakar i Donja Bebrina.

Na području Požeško-slavonske županije Nazorovo ime nosi Osnovna škola u Trenkovu (Općina Velika).

Ravnatelje tih triju matičnih škola, upitali smo neka nam dostave fotografije ili omoguće fotografiranje svih obilježja škole koja se odnose na Vladimira Nazora. Odgovor su nam najspremnije poslali iz Adžamovaca, dok su naš upit u Trenkovu ignorirali.

- Šaljemo Vam obilježja Vladimira Nazora koja mi imamo u školi. To je slika u holu škole i natpis na ulazu u školu. Biste ili nešto slično ne posjedujemo. - za SBplus odgovorila je Kristina Marjanović, knjižničarka Osnovne škole „Vladimir Nazor" Adžamovci (Općina Rešetari).

Veći trud morali smo uložiti u korespondenciju sa slavonskobrodskom matičnom školom koja nosi Nazorovo ime.

- Osnovna škola „Vladimir Nazor", Franje Marinića 9, čuva bistu Vladimira Nazora u arhivi škole. Ista nije izložena na postolju ispred škole od 1992. godine već se od tad nalazi u arhivi škole. Glede fotografiranja, u arhivu, prema Zakonu o zaštiti arhivske građe, mogu ulaziti samo osobe koje imaju položen Državni arhivski ispit. - odgovorila je za SBplus ravnateljica, Nataša Stanković.

Kada smo odgovorili kako portal SBplus ima takvog suradnika kojemu bi bilo dozvoljeno ući u pismohranu Škole, ali kako pristajemo i na to da nam za to ovlašteni djelatnici samostalno fotografiraju skrivenu bistu, fotografije su nam konačno ustupljene.

Pri pogledu na bistu koja je od očiju javnosti skrivena već gotovo tri desetljeća, itekako je jasno što bi nekima moglo biti sporno. Partizanska kapa kao dio identiteta jednog od najplodnijih hrvatskih književnika, očigledno se nije svidjela dosadašnjim ravnateljima škole, kao ni sadašnjoj ravnateljici koja je na toj funkciji posljednje tri godine. Spremno se očitovala zašto je tomu tako.

- Bista je prije stajala na postolju za bistu koje se nalazi ispred škole. Uklonjena je 1992. godine i smještena u arhivu tijekom ratnih zbivanja i boravka izbjeglica i postrojbi hrvatske vojske u zgradi škole. Zašto nikad poslije nije vraćena? Bista ima partizanska obilježja. Postoje iskustva prijašnjih ravnatelja koji su krenuli ispitivati javno mišljenje o mogućnosti vraćanja biste. Susjedi, roditelji tadašnjih učenika imali su negativne komentare na tu ideju te je bista ostala u arhivi. Problem biste Vladimira Nazora su partizanska obilježja. Ovo je treća godina mog ravnateljskog mandata. U vrtlogu pandemije nije došao trenutak za moje ispitivanje trenutnog stanja javnog mišljenja o mogućnosti vraćanja biste Vladimira Nazora s partizanskim obilježjima. Ako sazore uvjeti za pokretanje postupka ispitivanja javnog mišljenja o ovom, moguće je to obaviti. - na dodatni upit portala SBplus očitovala se ravnateljica Stanković.

Javnost bi, dakle, trebala odlučiti je li Vladimir Nazor smio biti partizan i nositi partizansku kapu ili ne. A što je sa činjenicama i ispravnim prikazivanjem povijesti? Očigledno Hrvatska za to još nije sazrela. Neprihvaćanje lika i djela Vladimira Nazora u njegovoj cjelovitosti, nije samo iskaz nepoštovanja prema tom književnom bardu, nego i negiranje temeljnih ustavnih vrednota.

To što su nekima i dalje privatno draži Ante Pavelić i njegova „nacistička i fašistička tvorevina" (kako je Nezavisnu državnu Hrvatsku nazvao (i) Ustavni sud RH), ne znači da na toj poremećenoj ljestvici osobnih vrijednosti mogu temeljiti odluke koje se tiču čitavog društva. Posebice onih najmlađih.

Osnovna škola posljednja je stanica prije odlaska u svijet odraslih. Neki bi rekli - što dotad djeca usvoje, nosit će sa sobom cijeli život. U Slavonskom Brodu, s jedne strane, djeca vide kako je imenom ustaškog lidera obilježena ponajveća gradska ulica, a s druge strane, znaju kako se u podrumu krije bista partizana jer na glavi ima zvijezdu petokraku. Ono, pak, što se zloupotrebom položaja i ovlasti od te djece krije je činjenica da su aktualnu Hrvatsku u kojoj žive stvorili (i) partizani – pobijedivši naci-fašizam i njihove sluge ustaše.

Stoga nije samo protuustavno, nego je i protucivilizacijski te za Hrvatsku štetno, djecu učiti kako se trebaju sramiti i odricati dijela svoje pozitivne povijesti, a ponositi onima koji su osramotili Hrvate i Hrvatsku.

Za vraćanje Nazorove biste na njezino prvobitno mjesto nije potrebno ispitivanje javnog mnijenja, nego je nužno propitivanje zakonitosti u postupanju ravnatelja i političara koji ih podupiru u takvom načinu obnašanja važne funkcije.

Ako je Hrvatska antifašistička zemlja, kakvom je Ustav određuje; ako škola nosi Nazorovo ime, kako stoji na njezinu ulazu, onda i njegova bista – s nespornim obilježjima – treba stajati ispred nje. 

Vladimir Nazor
HRVATSKI JEZIK
 
U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.
 
Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
U kolibici, u kući od zlata
Svuda je meni glas tvoj žuborio.
 
Htio sam biti glazbalo na kome
Zvuče k'o žice, mirišu k'o cvijeće
Rojevi riječi u govoru tvome.
 
Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
Da u tebi dišem i da živim s tobom,
I onda, kad me više biti neće.