SLAVONSKI BROD - Zvuci granata koji su se s filmskog platna ovoga utorka navečer prolomili Kazališno koncertnom dvoranom Ivana Brlić Mažuranić ponovno su detonirali eksploziju emocija svih onih koji su došli pogledati film o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu, redatelja Jakova Sedlara. Broj mjesta koja su, zbog epidemije koronavirusa dozvoljena za korištenje, bio je premal da primi sve koji su film željeli pogledati. A nitko od onih koji su uspjeli doći na sinoćnju projekciju nije ostao ravnodušan slušajući potresna svjedočanstva roditelja čije djece danas više nema, ali koja svih ovih godina u njihovim sjećanjima tako jasno žive.

"Godinama nisam znala gdje mi je sin. Njegovi ostaci su ekshumirani. Prepoznala sam ga po odjeći. Rekli su mi da je ubijen hladnim oružjem. I to mi je strašno. Pa tko to može učiniti 14-godišnjem dječaku.", "Ovo na fotografiji je ona. Nasmijana s korpicom. Ubijena je s majkom u kući.", "Došla je iz Njemačke. Otišla je prošetati sa sestrom, a onda je pala granata. od posljedica ranjavanja umrla je tri dana kasnije.", "Otišla je do prijatelja. Granata koja je pala ubila ju je pred njegovom kućom.", "Da sam bar insistirao na još jednoj partiji šaha, moj bi brat danas možda bio živ." - samo je dio potresnih svjedočanstava roditelja, braće i sestara djece ubijene u Domovinskom ratu. I za čija ubojstva nitko nije odgovarao. Ubijeno ih je 402. Najmlađa žrtva imala je šest mjeseci. Najviše ih je poginulo u Slavonskom Brodu. Gradu iz kojeg je u filmu svoju priču ispričalo četvero roditelja.

Umro je ocu na rukama

"Sjećam se toga kobnog dana kada smo zbog uzbune sjedili s djecom pred podrumom. U sekundi su nadletjeli avioni koji su granatirali druge kuće. Dim se dizao u zrak. Suprug je rekao da ljudi ginu, a ja sam prigrlila svoju kćer i sina i krenula u podrum. I to je zadnje čega se sjećam. Pričao mi je suprug posije da sam se prva javila iz te kuće na koju ja pala granata i da sam vikala di su nam djeca. Završila sam u bolnici i tek kasnije su mi kazali da moje djece više nema. Ništa mi nije bilo važno tih dana. Jedino što sam osjećala je snažna bol koja me razdirala i tjerala da svaki dan, i pod 'kišom' granata idem na groblje.", u filmu, uz ostalo, priča Marija Petrović, koja je kasnije dobila još jednog sina. Ali bol za ubijenom Ivanom, koja je imala nepune četiri godine i šestogodišnjim Markom, koji je umro ocu na rukama, niti sekunde ne jenjava i nije slabija. A činjenica da i dan danas prolazi pokraj, u ratu srušene, i do sada neobnovljene kuće u čijem su joj podrumu ubijena djeca, stalni je podsjetnik na taj prestrašni trenutak koji je kao roditelj doživjela.

Uz Josipa Stanića, koji je u istom podrumu u kojem su izginula Marinija djeca, izgubio troje djece, Dalibora, Andrijanu i Marinka te ženu i majku, u filmu o svojoj tragediji govori i Zdenka Mijatović, čiji je sin Dejan poginuo na igralištu u parku uz zgradu Zavoda za zapošljavanje. - Ovaj film je dokaz da se netko sjetio naše djece, koja su od mnogih zapostavljena. Njihove žrtve i nas, koji svakodnevno živimo s tom boli da ih više nema među nama, političari se sjete samo kad su izbori, a ni tada uvijek, čemu smo svjedoci bili i prošlog vikenda na obilježavanju Malog križa velike žrtve. Sudjelovala sam u snimanju filma i bilo mi je užasno teško sve to ponovno proživljavati. Mislim kako je potrebno govoriti o tome da se ne zaboravi, ali vjerujte, svaki puta kada pričam, a često o tome govorim, ja nanovo proživljavam te trenutke koji mi sve ove godine nikada ne izlaze iz glave - kazala je Zdenka prije samo projekcije filma koja je prošla iznimno emotivno. Teško i puno emocija bilo je i snimanje ovoga filma, koje je trajalo punih osam mjeseci.

Šutnja države nepravda je prema žrtvi ubijene djece

Redatelj Jakov Sedlar, kaže da je ponekad, zbog težine sudbina ovih roditelja, pomišljao i odustati, no danas mu je drago da je ustrajao u završetku filma, koji je prvu projekciju imao u ponedjeljak u Zagrebu, a već sinoć je prikazan i u Slavonskom Brodu. - Prikazivanje filma u Slavonskom Brodu ima posebnu težinu jer je riječ o gradu koji je, nažalost, simbol stradavanja djece. Žalosno je da je ovo prvi film koji je rađen na ovu temu. Žalosno je iz niza razloga, a ponajprije što mislim kako je ovoj ubijenoj djeci dodatna nepravda učinjena šutnjom države stvorene i na krvlju te djece. Ta je šutnja još jedan zločin  koji je jako teško opravdati i drago mije da smo uspjeli napraviti film na tu temu, jer smatram kako moramo govoriti. Ne zato da bi se bilo tko kome osvećivao, nego da bi ostao  zapis o istini. Tu je još jedna grozna istina - činjenica da nitko nije odgovarao za zločin i to je grozno. Tu čovjek nema što kazati i kako to obrazložiti.- istaknuo je Sedlar.

Film je zapravo svojevrsna moralna satisfakcija roditeljima. Iako im ubijenu djecu ništa ne može vratiti, upravo činjenica da nitko za taj zločin i ubojstva njihove djece nije odgovarao dodatna je sol na ionako bolnu ranu. A ovaj dokumentarni film, ma koliko za njih težak i bolan bio, dokaz je da i osim njih ima onih koji žrtvu njihove djece nisu zaboravili.

Najavili snimanje novog filma

- Ovo je jeste možda moralna satisfakcija, ali je žalosno da nakon toliko godina nije riješena i ona pravna pa da oni koji su to učinili budu privedeni licu pravde. Teško je gledati taj film i slušati priče tih ljudi. Tek tada vidite i možete možda naslutiti svu bol koju nose. Samo naslutiti, nikako osjetiti, jer samo oni znaju kako im je. Film je potresan, ne toliko slikama, koliko svjedočanstvima i nadam se da će njegovo prikazivanje odgovornima otvoriti oči kako bi se poduzeli koraci da se pokrene pravno pitanje odgovornosti za učinjeni zločin - istaknuo je Mato Pudić, iz slavonskobrodske HVIDR-e, dodajući kako se i ovakvim filmova promiče i naglašava, zaboravljena i zanemarena, uloga Slavonskog Broda i Brođana u Domovinskom ratu. - Mi smo ove godine trebali snimati sličan film radnog naziva "Mali križ velika žrtva" gdje bi bile ispričane priče svih roditelja poginule djece iz Slavonskog Broda i okolice. Nažalost, zbog epidemije koronavirusa sve je prolongirano za iduću godinu - najavio je novi uradak predsjednik brodsko-posavske HVIDR-e Štefan Paun.

"Više od 400 djece počiva u hrvatskoj zemlji. 20 razreda. Jedan je i slavonskobrodski. Djeca koja nedostaju Hrvatskoj. Djece koja nikada neće postati liječnici, pravnici, umjetnici, radnici. Nikada neće preuzeti seoska imanja svojih roditelja. U očajnoj demografskoj slici današnje Hrvatske i to je praznina koja vapi u nebo. Nebo u kojemu su hrvatski anđeli.", riječi su kojima završava film koji bi svatko trebao pogledati kako ne bismo zaboravili. Baš kao što bi se i na spomeniku za ubijene 402 djece, a koji je podignut u Slavonskom Brodu, trebala naći info pločica kome je posvećen. Da bi i putnici namjernici saznali za tu najtežu hrvatsku ranu. Kako bi zastali i pomolili se pred najnevinijim žrtvama koje iznjedri jedan rat. Prema najvećoj mogućoj boli koja kida roditeljsku utrobu. Kako bi upravo ovdje u Slavonskom Brodu, gradu s najviše ubijene djece u ratu, toliko snažno osjetili poruku kako se ovakva tragedija i bol nikada nikome ne bi smjela dogoditi.