Sustav se ne može obraniti prikrivanjem vlastitih slabosti. Može se obraniti samo njihovim priznavanjem i ispravljanjem. Gospić je pokazao koliko je skupo kada nadzor zakaže...
Slučaj nezakonito odloženog otpada u Gospiću nije samo pitanje približno 37.000 tona heterogenog materijala i budućeg troška njegove sanacije. Riječ je o događaju koji je istodobno otvorio okolišni, financijski, pravni, institucionalni i reputacijski problem. Pritom se izraz „okolišni zločin“ u naslovu upotrebljava u publicističkom smislu, dok konačnu pravnu kvalifikaciju te kaznenu i pojedinačnu odgovornost mogu utvrditi isključivo nadležna tijela i sud.
Jednako je važno naglasiti da gospodarenje otpadom samo po sebi nije kriminalna djelatnost niti se cijeli sektor smije poistovjećivati s mogućim nezakonitim postupanjem pojedinaca i pojedinih poduzeća. Prikupljanje, prijevoz, razvrstavanje, recikliranje, oporaba, termička obrada i konačno zbrinjavanje otpada nužne su, zakonom uređene i stručno zahtjevne djelatnosti bez kojih suvremeno društvo ne može funkcionirati.
Zbog toga se odgovornost za slučaj Gospić mora individualizirati i dokazivati na temelju dokumentacije, stvarnih tokova otpada i postupanja svakog uključenog subjekta.
„Nezakonito djelovanje u slučaju Gospić ne smije postati osnova za kriminaliziranje cijelog sektora, kao što se ni stručna kritika senzacionalističkih tvrdnji ne smije koristiti za umanjivanje mogućih propusta i odgovornosti pojedinaca i institucija.“
Štetu zato nije moguće izraziti samo u eurima. Mnogo je teže izmjeriti koliko je ovaj slučaj oslabio povjerenje građana u sustav gospodarenja otpadom, povećao otpor prema budućim postrojenjima i otežao položaj poštenih djelatnika i odgovornih poduzeća koja godinama rade u skladu sa zakonom.
Upravo će sposobnost institucija da jasno razdvoje zakonito gospodarenje otpadom od mogućih zloupotreba pokazati predstavlja li Gospić samo još jedan skupi okolišni problem ili početak stvarne katarze sustava.
Foto: Igor Soban / Pixsell
Materijalna šteta tek je prvi račun koji dolazi na naplatu
Najvidljivija posljedica jest trošak sanacije. Otpad treba iskopati, izvagati, mehanički razvrstati, kemijski analizirati i razdvojiti na tokove koji se mogu oporabiti, termički obraditi, stabilizirati ili odložiti. Budući da nije riječ o homogenoj masi, ne postoji jedno jednostavno i jeftino rješenje.
Stručna ocjena pokazuje da bi integrirana sanacija mogla stajati približno 28–50 milijuna eura bez PDV-a, dok bi trošak mogao porasti prema 82 milijuna eura ako se potvrdi veća zastupljenost teško kontaminiranih frakcija. Ekstremni scenarij termičke obrade gotovo cjelokupne mase mogao bi dosegnuti 100–125 milijuna eura, ali bi takav pristup bez prethodnog razvrstavanja bio tehnološki i ekonomski neracionalan.
To neće biti samo cijena uklanjanja otpada. Bit će to i cijena zakašnjelog nadzora. Materijal koji se možda mogao identificirati i obraditi po pojedinačnim pošiljkama danas je pomiješan sa zemljom, mineralnim materijalom, plastikom, metalima, kabelskim i elektroničkim ostacima te drugim neprepoznatim frakcijama.
Svako naknadno razvrstavanje zato postaje složenije i skuplje. Međutim, stručni nalazi ne opravdavaju ni pretjerivanje. Nije dokazano da svih 37.000 tona predstavlja homogeni opasni otpad. PFOS nije utvrđen iznad granice kvantifikacije, dok su drugi PFAS spojevi pronađeni u nizvodnoj podzemnoj vodi.
PFAS nije sustavno analiziran u izvornom otpadu, pa nije moguće izračunati količinu PFAS-kontaminiranog materijala. Postoji ozbiljan lokalni okolišni problem, ali njegova stvarna struktura mora se dokazati dodatnim uzorkovanjem i masenom bilancom, a ne medijskim naslovima.
Foto: Igor Soban / Pixsell
Šteta za povjerenje veća je od troška sanacije
Građani ne razlikuju uvijek precizno ovlasti Ministarstva, Državnog inspektorata, carinske kontrole, županije, grada ili fondova. Za njih svi zajedno predstavljaju sustav. Ako su stotine pošiljaka mogle proći kroz dokumentacijske, prometne i nadzorne točke te završiti na lokaciji na kojoj se otpad gomilao ili zakapao, javnost opravdano pita gdje su bile institucije.
Takvo pitanje ne smije se odbaciti kao populizam. Kada nadzor ne prepozna nesklad između dozvoljenih količina, evidencija i stvarnog stanja, raste uvjerenje da propisi vrijede samo za one koji ih žele poštovati. Posljedica nije samo nepovjerenje prema institucijama nego i otpor prema svakom budućem projektu gospodarenja otpadom.
Nakon Gospića građani će još sumnjičavije gledati sortirnice, centre za gospodarenje otpadom, MBO postrojenja, energane i druga nužna infrastrukturna rješenja.Najveća nepravda pritom može biti učinjena poštenim djelatnicima i odgovornim poduzećima.
Tisuće ljudi svakodnevno zakonito prikupljaju, prevoze, važu, evidentiraju, analiziraju i obrađuju otpad. Oni ulažu u opremu, dozvole, zaštitu na radu, laboratorijske analize i kontrolu emisija. Zbog pojedinaca koji ostvaruju korist izbjegavanjem tih obveza, cijeli se sektor počinje prikazivati kao sumnjiv ili kriminaliziran.
Nezakonito postupanje istodobno stvara nelojalnu konkurenciju. Onaj tko ne provodi stvarnu oporabu i ne plaća zakonitu obradu može ponuditi znatno nižu cijenu preuzimanja otpada. Odgovorni operater tada izgleda preskup, iako njegova cijena uključuje stvarne troškove zaštite okoliša. Razliku između umjetno niske cijene i konačnog troška na kraju plaćaju građani.
Foto: Igor Soban / Pixsell
Jesu li mediji otvorili katarzu sustava?
Mediji su imali dvojaku ulogu. Senzacionalistički naslovi o „ekološkoj bombi“, „trovanju Like“ ili PFOS-u u cjelokupnoj masi otpada često su išli dalje od onoga što je laboratorijski dokazano. Prisutnost pojedinih PFAS spojeva u jednom ciklusu uzorkovanja podzemne vode nije isto što i dokazana ugroženost javne vodoopskrbe.
Ozbiljan problem ne treba dodatno dramatizirati netočnim tvrdnjama. Ali bez medijskog pritiska javnost možda ne bi ni dobila ključna pitanja o količinama, podrijetlu pošiljaka, dokumentaciji, dozvolama i radu nadzornih tijela. Kritika senzacionalizma zato ne smije postati izgovor za umanjivanje odgovornosti. Mediji mogu otvoriti vrata katarzi, ali je ne mogu provesti.
Prava katarza neće nastupiti uhićenjima, ostavkama ni političkim konferencijama. Nastupit će tek kada se rekonstruira svaka pošiljka, usporede ulazne i izlazne količine, utvrde ključni brojevi otpada, objasni tko je i kada provodio nadzor te javno objave vjerodostojni rezultati sanacije.
Potrebno je utvrditi i jesu li pojedini službenici upozoravali na nepravilnosti, jesu li njihova upozorenja zanemarena i jesu li pošteni djelatnici imali institucionalnu zaštitu. Slučaj Gospić može zato završiti na dva načina.
Ako se svede na skupu sanaciju, medijski spektakl i političko prebacivanje odgovornosti, dodatno će oslabiti povjerenje u cijeli sustav. Ako dovede do digitalne sljedivosti pošiljaka, povezivanja carinskih, okolišnih i inspekcijskih evidencija, kontrole masenih bilanci i zaštite ljudi koji prijavljuju nepravilnosti, tada može postati prekretnica.
Sustav se ne može obraniti prikrivanjem vlastitih slabosti. Može se obraniti samo njihovim priznavanjem i ispravljanjem. Gospić je pokazao koliko je skupo kada nadzor zakaže.
Sada treba pokazati može li Hrvatska iz tog neuspjeha izgraditi transparentniji i pravedniji sustav u kojem će se zakonitost isplatiti, a pošteni djelatnici više neće snositi reputacijsku štetu zbog onih koji su sustav zloupotrijebili.
U privitku donosimo Stručnu ocjenu dokumentacije i procjenu situacije odloženog otpada u Gospiću (Bijalska 50) koju je izradio dr. sc. Tomislav Lukić.
